Ako čitatelj pogleda na kartu današnjega njemačkog carstva, opazit će, da Nijemci osim na granicama carevine žive gotovo svuda čisti i nepomiješani s inorodnijem plemenima. Ali nije svagda tako bilo. Prije kakvijeh 500 ili 600 godina življeli su Nijemci po čitavoj sjevernoj polovini današnjega im carstva pomiješani sa Slavenima, a prije 1000 ili 900 godina nije u onijem zemljama bilo nikakvijeh Nijemaca, nego su svuda življeli Slaveni kao u svojoj pravoj domovini. Da je u tijeh Slavena bilo sreće, koliko je bilo hrabrosti, pa da su se mogli do danas održati, kako su se održali ostali slavenski narodi, ne bi danas bilo njemačke carevine, već bi se onuda protezala velika slavenska država. Slaveni, o kojima će se govoriti u ovom poglavlju, življeli su u vrijeme svoje samostalnosti po ovijem njemačkijem zemljama: po zapadnoj Prusiji (Westpreussen), Pomoraniji (Pommern), Braniboru (Brandenburg), kraljevini Saksoniji, provinciji Saksoniji, Anhaltu, istočnoj polovini Hanovera, Meklenburg-Šverinu, Meklenburg-Strelitzu i po južno-istočnom dijelu Švezvig-Holštajna, za tijem po otocima: Fehmarnu, Rugenu, Usedomu i Wollinu. Sve su ove zemlje osvojili Nijemci kroz njekoliko vijekova što oružjem u ruci, što svojim kolonijama i nasilnom germanizacijom. Veliko je mnoštvo Slavena istina popadalo u bezbrojnijem bojevima s njihovijem zakletijem neprijateljima Nijemcima i Dancima, ali još ih se veće mnoštvo pretvorilo po malo u prave Nijemce, koji ni najmanje više ne osjećaju njegdašnjega svoga slavenstva. Još je bilo Slavena i po drugijem zemljama: po Turingiji i sjevernoj Bavarskoj, ali tu ih je prvo bilo malo, a drugo, tu su oni svagda bili njemački kmetovi, koji na razvitak istoričkijeh dogadjaja nijesu imali nikakvoga utjecaja. Za to o turinškijem i o bavarskijem Slavenima, kojih je i onako mnogo brže nestalo nego Slavena po ostaloj Germaniji, ne ćemo ništa govoriti, a kad bismo i hotjeli, ne bismo gotovo ni imali što reći, jer je o njima vrlo malo vijesti u izvorima. Dalje dokazuje Šafafik, da se jedan ogranak baltičko-polapskijeh Slavena protegnuo ća u Nizozemsku i u Britaniju. Ali ako je tu i bilo što Slavena (o čemu se može sumnjati), bilo ih je tako malo, da su brzo bez traga iščeznuli. Za to ne ćemo ni o ovijem Slavenima ništa govoriti.

Što smo malo prije rekli, po kojim su sve zemljama življeli Slaveni, o kojima nam treba govoriti u ovom poglavlju, otud izlazi, da ih ne možemo zvati polapski Slaveni, jer se pod onijem imenom mogu misliti samo oni, koji su življeli uz rijeku Labu, a bilo je Slavena, koji su bili vrlo udaljeni od te rijeke. Njeki ih pisci zovu baltički Slaveni, ali i ovo je ime nezgodno, jer se njim u pravom smislu mogu označivati samo oni, koji su življeli na obalama baltičkoga mora. Mi držimo, da je najzgodnije ime baltičko-polapski Slaveni. Ono nama znači sve Slavene, koji su njegda Baltičko-polapski Slaveni, življeli po zemljama današnje njemačke carevine. Mogao bi tko pitati: za što im se ne da ime, koje je bilo zajedničko svijem njihovijem plemenima? Odgovaramo, da su baltičkopolapski Slaveni življeli i izumrli, a da nijesu dotjerali do jedinstva političkoga; oni su bili uvijek rascjepkani po plemenima i tako nije moglo nastati jedno ime, koje bi im svima pripadalo.

Baltičko-polapski Slaveni mogu se zgodno razdieliti u 4 glavna plemena, i to su: 1. Ljutići ili Veleti , 2. Bodrići, 3. polapski Srbi, 4. Pomorci. Prva su se tri plemena raspadala u sitnije odjele, a po svoj prilici i četvrto pleme, samo nama nijesu poznati njegovi ogranci. Mi ćemo sada o diobi ovijeh plemena i o njihovu razmještaju progovoriti koliko je moguće kraće, ali opet toliko, da ne preskočimo ništa, što je nužno za razumijevanje daljega našeg prijegleda.

Ljutići ili Veleti življeli su uz obalu istočnoga mora od rječice Recknitz (koja teče u Meklenburg - Šverinu) pa do Odre; sjevernu im je granicu činilo dakako istočno more, a južnu crta - krivulja povučena od grada Magdeburga kroz južni dio Brandenburga do rijeke Odre. U savez Ljutića išla su ova plemena: Kišani (u izvorima: »Chizzini«) nastavali su po svoj prilici oko meklenburg - šverinskog grada Rostocka (ovo je slavensko ime: rostok), blizu kojega se još i danas nalazi selo Kessin, u kojem bi imenu bio sačuvan trag rečenomu plemenu; ·— Ρrekoρjenci ili »Circipani « u izvorima, gdje je čirci — po svoj prilici slavenski prijedlog črez, a ono — ρani dolazi od imena rijeke, koja se latinski zvala Panis, a njemački se danas zove Peene; Šafafik čita rečeno ime Crezpenane, a mi možemo reći Ρrekoρjenci; oni su dakako življeli uz rijeku Pjene (Peene), koja izvire u Meklenburg-Šverinu, ulazi u Pomoraniju i utječe u Kleines Haff; — Dolenci ili Dolenčani (»Tholosantes «) su stanovali uz jezero Tollense, koje se nalazi u Meklenburg- Strelicu, takodjer uz rijeku Tollense, koja ulazi u Pomoraniju i utječe u malo prije pomenutu vodu Peene; — Ratari (Retheri, Redaru) prebivali su uz vodu Peene i to po svoj prilici na južnoj njezinoj strani; — Ranci ili Rujanci (Rugiani) prozvani su po ostrvu, na kojem su življeli, a ostrvo se zvalo Ruja i Rana, danas se njemački zove Rugen, a prije su ga Nijemci zvali Rujana: regio quae a Teutonicis Rujana , a Sclavis Rana dicitur — veli jedan izvor. Ovo je bilo najznatnije pleme medju svijem baltičko polapskijem Slavenima, prvenstvo su mu priznavala pored sve svoje rascjepkanosti i nesloge i ostala plemena i to ne samo s toga, što su Ranci bili na glasu junaci, već i s toga, što se u njihovu gradu Arkoni nalazio hram najvećega boga Svetovita, kojemu su dolazili na poklonstvo balljčko-polapski Slaveni sa svijeh strana i prinosili darove; — Ukrani su sjedili uz rijeku Ukru, koja se danas njemački zove Ucker, ona izvire u Brandenburgu, gdje se po njoj zove pokrajina Uckermark, za tijem ulazi u Pomoraniju i izlijeva se u Kleines Haff; — Riječani su življeli po svoj prilici njegdje blizu Ukrana; — Stodoran i ili Haνoljani prebivali su uz današnju brandenburšku rijeku Havel, koja utječe u Labu; — Brežani su stanovali njegdje oko današnjega grada Havelberga, kojemu je njegovo -b-e r g postalo od slavenske riječi breg (= obala); — Sprevani su sjedili uz rijeku Sprevu (njemački Spree) i to valjada uz njezin donji tijek; —· Moričani ili Moračani bili su dvoji: jedni u Meklenburg-Šverinu pokraj jezera, koje se danas zove Muritz-See, a drugi u okolici grada Magdeburga uz Labu.

Вodrići (u izvorima: Abodriti ili Obodriti) su življeli Ljutićima na zapadu: u zapadnoj polovini Meklenburg-Šverina, za tijem u vojvodini Lauenburgu i u jugoistočnom dijelu današnjega Slesvig-Holštajna. Glavno se pleme zvalo Bodrići, njihova je domovina bila uz obalu baltičkog mora medju meklenburško-šverinskom rijekom Varnavom (danas: Warnow) i holštajnskom Travnom (danas: Trave). Medju Bodriće računaju se još ova plemena: Vagri u južnoistočnoj polovini Slesvig-Holštajna sve do rijeke, koja se njemački zove Eider iza te rijeke dalje na sjeveru življeli su Danci; čini se, da su Vagri življeli i na ostrvu Fehmarnu; — Polabljani (Polabi ili Polabingi) uz rijeku Labu i to u današnjem Lauenburgu; Smoljani (Smeldingi) — u južnozapadnom dijelu Meklenburg-Šverina; (poznato nam je iz br. 34., da se i jedno bugarsko pleme zvalo Smoljani). — Glinjani u sjeveroistočnom dijelu današnjega Hanovera oko grada Luneburga, koji se slavenski zvao Glin; — Varni u blizini Smoljana, njihovu se imenu čuva trag u imenu varošice Wendisch-Warnow, koja se nalazi u jugozapadnom MeklenburgŠverinu, a malo dalje sjeverno od te varošice izvire voda Warnow, koju smo već spomenuli; — Drevljani, u sjeveroistočnom Hanoveru nalazi se danas varošica Drawehn, u okolici toga mjesta uz rijeku Jeetze življeli su Drevljani, i onaj se kraj po njima još i danas zove Wendland t. j. slavenska (vendska) zemlja.

Polapski Srbi. Pod ovijem imenom razumijevamo njekoliko sitnijeh plemena, koja su življela iznad češke zemlje medju rijekama Salom i Bobrom, sjeverna im je granica bila crta-krivulja od ušća Sale u Labu pa do ušća Varte u Odru. Medju polapskijem Srbima tri su glavna plemena: Lužičani u današnjoj donjoj Lužici; — Milčani u današnjoj gornjoj Lužici; — Srbi u užem smislu izmedju Labe i Sale, njih je bilo i preko Labe oko anhaltskoga grada Zerbsta, koji ima, kako se čini, svoje ime po Srbima. Osim ovijeh triju plemena bilo je još sitnijih, koja nam ne treba spominjati.

Pomorci ili Pomorani življeli su medju Odrom i Vislom; južna im je granica bila crta povučena u pravcu rijeke, koju Nijemci zovu Netze i utječe u Vartu. O ovom velikom plemenu znamo razmjerno vrlo malo, jer kako su Nijemci prije nego su do njih došli, morali svladati Bodriće i Ljutiće, za to istom kasniji njemački izvori počinju govoriti o Pomorcima. Oni su se jamačno cijepali u njekoliko plemena, ali nama nijesu poznata njihova imena, a kamo li granice, do kud je koje dopiralo. Poradi velike oskudice izvora bit će našerazlaganje o Pomorcima veoma kratko, mnogo kraće, nego bismo željeli.

O Ljutićima i Bodrićima nalazimo veliko obilje vijesti u različnijem izvorima, tako da nam je stara njihova istorija mnogo bolje poznata nego gdjekojih dragih sretnijih slavenskih naroda, koji su do danas sačuvali svoju narodnost. Manje nego o pomenuta dva plemena govore izvori o polapskijem Srbima. Uzrok je tomu ovaj: Ljutići su i Bodrići bili mnogo ratoborniji od polapskijeh Srba, ovi su bili u opće meklji i s mnogo manjim su protivljenjem potpadali pod njemačku vlast i primali vjeru Isusovu, a Ljutići i Bodrići bijesno su branili svoju narodnost i narodnu svoju vjeru, a često su i udarali na Nijemce, kad se Nijemci nijesu ni nadali. Sada razumijemo, da su germanski kronisti imali što bilježiti o Ljutićima i Bodrićima prikazujući njihovu goropad i uspjehe njemačkoga oružja; o mirnijem Srbima nijesu mnogo mogli javljati, jer su slabo ratovali s Nijemcima, a da o mirnom njihovom životu što zapisu, za to nijesu pisci srednjega vijeka mnogo marili. Za što je o Pomorcima sačuvano vrlo malo bilježaka, to nam je već poznato.

Najveći dio izvora o baltičko - polapskijem Slavenima napisali su Nijemci. O Nijemcima može misliti tko što hoće, ali im svatko pravedan mora priznati, da su oni u srednjem vijeku bili za cijelo jedan od najprosvjetljenijih naroda. Ovo se osim drugoga dokazuje golemijem mnoštvom njihovijeh kronika, biografija i druge ruke izvora. Kako su Nijemci danas najmarljiviji narod u pisanju i izdavanju knjiga na svijet, taka se medju njima u srednjem vijeku nalazilo najviše kronista, i njihovu trudu imaju vrlo mnogo da zahvale ne samo Nijemci, već i drugi narodi, jer se u njemačkijem izvorima nalazi veliko mnoštvo bilježaka i o narodima, koji su s Nijemcima stajali u doticaju. Od njemačkijeh izvora za istoriju baltičkopolapskijeh Slavena spomenut ćemo sada najznatnije. Osim poznatoga nam Einharda (br. 46.) i Ditmara (br. g2.) vrijedni su da se zapamte: Widukind, Adam Bremenac i Helmold. Onaj prvi, na ime Widukin bio je suvremenik kralja i cara Otona I. (vladao god. 936—973.). Bio je kaludjer korvejskoga namastira (ovaj je saksonski namastir bio pri rijeci Vezeri). Njegovo djelo ima tri knjige, a naslov mu je »Res gestae Saxonicae«. Adam Bremenac (Adamus Bremensis) bio je kanonik u Bremenu i napisao je oko god. 1075. malo prije svoje smrti djelo: »Gesta Hammenburgensis ecclesiae pontificum«, gdje se poglavito govori o crkvenijem poslovima hamburške biskupije, ali ima dosta i drugijeh bilježaka, pa i o susjednijem Slavenima. Helmold je bio sveštenik rodom iz Holštajna. On je pratio biskupa Gerolda na misijama k neznabožačkijem Slavenima na istočnom moru i tako je imao prilike poznati zemlju i narod onijeh krajeva. Njegovo djelo ima dvije knjige, a naslov mu je: »Chronicon Slavorum«, tu se pripovijedaju dogadjaji Helmoldova pa i ranijega vremena sve do godine 1170., a poslije te godine umro je Helmold.

Osim djela pomenutijeh pisaca pripovijedaju nam više ili manje o baltičko-polapskijem Slavenima kronike, koje su pisane po različnijem i to najviše germanskijem namastirima. Najznatnije su za naš posao ove kronike: Annales Laurissenses, Annales Laureshamenses (iz početka IX. vijeka pisani su u namastiru varošice Lorscha, koja stoji još i danas blizu Rajne u vojvodini hesenskoj); Annales Fuldenses (iz IX. vijeka, Fulda je varoš u Hessen-Nassavi); Chronicon Moissiacense (iz IX. vijeka, Moissac varošica u južnoj Francuskoj blizu Garonne); Annales Вertiniani (iz IX. vijeka, prozvani su po namastiru sv. Bertina u Flandriji); Annales Corbeienses (iz IX. vijeka, prozvani su po namastiru Corvev pri Vezeri); Annales Hildesheimenses (iz početka XI. vijeka, Hildesheim je varoš ne daleko od Hanovera); Annales Quedlinburgenses (iz početka XI. vijeka, Kvedlinburg je grad u vojvodini anhaltskoj.) — Izrijekom još jednoć dodajemo, da su ovdje navedeni samo najznatniji za naš posao izvori.

Od nenjemačkijeh izvora treba spomenuti znatnoga jednoga pisca, koji se zove Saxo Grammaticus (to jest: učeni Sakson). Ovaj je čovjek bio staleža svešteničkoga, a rodom Danac i napisao je oko godine 1200. veliko djelo: »Gesta Danorum«. Ono je razdijeljeno u 16 knjiga; prvijeh 9 knjiga, pripovijeda o danskoj starini svakojake priče, koje do duše nemaju istoričke vrijednosti, ali su opet mile današnjim Dancima, jer su uzete iz naroda, pa da ih nije Sakson sačuvao, bile bi izginule. U drugijeh 7 knjiga nema više priča, već se pripovijedaju istiniti dogadjaji sve do godine 1186. Saksonovo je djelo neiskazane vrijednosti izvor za dansku istoriju, ali u njemu ima i o baltičko-polapskijem Slavenima njekoliko znatnijeh bilježaka, koje se osobito tiču njihove narodne vjere.

Samo se po sebi razumije i iz naslovi se može razabrati, da su svi ovi ovdje navedeni izvori pisani latinski.

Ljutići, Bodrići i polapski Srbi ulaze u istoriju istom u vrijeme Karla Velikoga t. j. onda istom dolaze oni u dodir s Nijemcima. Ali i prije Karlova vremena ima nješto malo vijesti o rečenijem plemenima. Najstarija je svakako bilješka pisca II. vijeka Ptolemeja (o kojem vidi br. 10.) On veli, da uz vendski zaliv (ούενεδικός κόλπος) t. j. izmedju ušća Visle i Njemana prebivaju Veleti (Ούέλται) ili Ljutići. Mi smo rekli pod br. 14., da Ptolemejeva bilješka, gdje veli, da Slaveni ili Vendi sjede uz čitav vendski zaliv, ne može odgovarati istini, ali za jedan maleni odio Slavena, za Velete ili Ljutiće moglo se tamo naći mjesta pored Litavaca. Svakako su Veleti bili u Ptolemejevo vrijeme već na putu iz slavenske pradomovine u zavislanske zemlje. Oni su prekoračili Vislu prvijeh godina III. vijeka, kada su se iz zemalja medju Labom i Vislom uklonila germanska plemena: Goti, Vandali, Burgundi, Gepidi, Heruli itd. i pošli na različne strane, gdje su mogli po volji plijeniti i rušiti. Za cijelo su baltičko-polapski Slaveni dolazili na svoje nove postojbine po malo t. j. pleme za plemenom, kako su dolazili i Česi i Moravljani sa Slovacima. Ali oko god. 550. čini se, da su već sva baltičko-polapska plemena bila namještena onako, kako ih nalazimo u vrijeme Karla Velikoga. Ovo se zaključuje iz jedne bilješke, koju je ostavio vizantijski pisac Teofilakt Simokatski (br. 20.). Kako je ta bilješka dosta zabavna, priopćit ćemo je u prijevodu. Najprije ćemo reći, da se rečena bilješka nalazi na onom mjestu, gdje se govori, kako je godine 590. car Mavrikije boravio sa svojom vojskom u Trakiji. Teofilakt pripovijeda evo ovo:

»Sjutra dan uhvate carski stražari tri čovjeka rodom Slavenina (τρεις Σκλαβηνο! το γένος), koji na sebi nijesu imali ništa od željeza i nikakvoga oružja. Imali su u rukama gusle i ništa drugo. Car ih počne pitati, kojega su roda, gdje borave i što ih je donijelo na grčko zemljište. Oni odgovore, da su rodom Slaveni, da žive pri samom kraju zapadnoga mora i da je avarski hagan otpravio k njima poslanike, da mu s vojskom dodju u pomoć i za to da je njihovijem knezovima poslao darove. Knezovi su primili darove, ali nijesu htjeli saveza činiti s haganom izgovarajući se velikom daljinom puta, te su njih trojicu poslali k haganu, da se ispričaju. Putovali su 15 mjeseci. Hagan je pogazio poslaničke pravo i nastojao ih zadržati, da se ne povrate kući. Pošto su čuli, kako su Grci na glasu sa svoga bogastva i milosrdja, uhvatili su priliku i prebjegli k njima u Trakiju. Oni hode s guslama, jer se nijesu navikli pasati oružje, kad u njihovoj zemlji nema željeza, za to mogu u njoj življeti mirno i bez boja; oni gude u gusle, jer ne znaju trubiti u trube. Komu je, rekoše, rat nepoznat, pravo je, da se zabavlja muzikom. Čujući to grčki car začudi se njihovu narodu i njih počasti, premda su to bili gosti iz varvarske zemlje. Čudeći se njihovoj veličini i jakijem udima posije ih u Herakliju«.

Zapadno more (δυτικός Ώκεχνός), velika daljina od Avara, zemlja bez željeza ili s drugijem riječima: zemlja bez brda — sve nas to napućuje na obalu baltičkoga mora, jer koje bi drugo more moglo biti zapadno nego baltičko; Avari sjedeći u Ugarskoj doista su bili vrlo udaljeni od ovoga mora, a zemlja uz to more doista je velika nizina bez gora. Dakle jeteško dvojiti o tom, da nam je u ovoj Teofilaktovoj bilješci doista sačuvana uspomena o baltičkijem Slavenima ili Pomorcima, a ako su oni god. 590. već bili tamo stalni stanovnici, morali su se doseliti bar oko god. 550., ako ne prije.

O polapskijem Srbima najstarija je bilješka, koju nalazimo u Fredegara, gdje se veli, da je srpski knez (»dux gentis Urbiorum «) prešao na stranu Samovu, kada je Samo vojevao s Dagobertom (vidi br. 64). Što Fredegar piše Urbiorum, to je griješka prepisivača mjesto Surbiorum t. j. Srba. Fredegar je zabilježio i ime toga srpskog kneza, veli na ime da se zvao »Dervanus.« Oštroumni je Šafarik dobro opazio, da ovo ne može biti osobno ime, jer se po drvu nitko ne zove, nego je nevjesti Fredegar čuo, da je taj knez bio iz plemena drevljanskoga, da je bio Drevljanin, pa je to shvatio kao njegovo lično ime. Mi do duše znamo, da su polapski Drevljani življeli daleko od Češke, dakle i od Samove države, ali u Fredegarovo se vrijeme moglo i medju polapskijem Srbima nalaziti pleme Drevljani, pa mu se poslije ime izgubilo, a moguće je i da su hanoverski Drevljani u VII. vijeku življeli medju Srbima pa se poslije preselili na sjever.

Kada se otac Karla Velikoga Pipin Mali spremao da zavojšti na Saksonce, onda su mu po kazivanju jednoga izvora slavenske vojvode dovele u pomoć 100.000 momaka. S njihovom je pomoći Pipin razbio Saksonce god. 748. Šafarik drži, da su navedeni Slaveni bili Srbi izmedju Sale i Labe. Jamačno nijesu polapski Srbi od obijesti pritekli u pomoć Pipinu, već su mu pomogli za to, jer su življeli u neprijateljstvu sa svojim susjedima Saksoncima.

Karlo je Veliki god. 772. započeo krvave bojeve sa Saksoncima, da ih podvrgne pod franačku vlast. Pod imenom Saksonaca u Karlovo vrijeme i kasnije imamo misliti zadrugu od njekoliko germanskijeh plemena, koja su sjedila uz donju Salu i na zapadnoj strani Labe. Bodrići su od početka saksonskijeh vojna stajali na strani Karla Velikoga i pomagali mu podjarmiti uporne Saksonce. Jadni Bodrići nijesu ni slutili, da kopajući jamu pod Saksoncima kopaju samima sebi mnogo dublju, u koju će ih napokon Nijemci zatrpati. Po svoj bi prilici Karlo Veliki i bez slavenske pomoći Saksonce pokorio, ali da su Bodrići bili dalekovidni politici, oni bi uvidjali, da je njihova korist, ako Saksonci što dulje ostanu samostalni, jer Saksonci sami, ako su i bili njihovi neprijatelji, ne bi Slavena nigda istrijebili, jer su za taj posao sami bili preslabi; Slavene je istrijebila velika i jaka njemačka država, kojoj je temelje udario Karlo Veliki. Ali nijesu Slaveni samo u vrijeme Karla Velikoga pokazali svoju kratkovidnost i slijepu strast pomažući mu razbijati Saksonce, čitava je njihova istorija dokaz, da su sve radili u strasti, a ništa po zahtevima dobro promozgane i hladne politike. Dokaza ćemo tomu i u ovom našem kratkom prijegledu imati dosta.

Ljutići nijesu pomagali Karlu Velikomu protiv Saksonaca, po svoj prilici za to, jer su mu pomagali Bodrići, a u ono je vrijeme luda njekakva mržnja razdvajala Bodriće od Ljutića. Dok su Bodrići vojevali s Karlom, dotle su Ljutići provaljivali na bodrićske zemlje i plijenili ih. Za to Karlo Veliki god. 789. odluči kazniti Ljutiće; oko njega se okupe Bodrići sa svojim knezom Vučanom (»Wiltzan«), pače se okupe i polapski Srbi, a onda Karlo Veliki prijedje preko Labe daleko u Ljutićsku zemlju paleći i sijekući te prisili Ljutićskoga vrhovnoga kneza na pokornost i na plaćanje danka. Bodrići ostanu i na dalje vjerni saveznici Karla Velikoga; poslije smrti kneza Vučana, kojega su ubili Saksonci, njihov je knez Drasko takodjer bio odan Karlu, a poslije ovoga kneza knezovao je Slavomir, kojega je sam Karlo postavio na kneževsko prijestolje. Nije Bodrićima njihova vjernost prema Francima onoliko koristila, koliko su oni možda očekivali za slučaj, kada ih nevolja pritisne. Godine 808. provali u bodrićsku zemlju danski kralj Godofrid, ali ne provali sam, već dodju i Ljutići, da iskale srce na Bodrićima, a i njekoja bodrićska plemena pristanu uz neprijatelje i tako se Bodrići moradoše pokoriti danskomu kralju i pristati na plaćanje danka, pošto se naplijenio po bodrićskoj zemlji, koliko je hotio. Franačke pomoći nije bilo ni od kuda, da Bodriće obrani od Danaca i njihovijeh saveznika. Godine 811. i 812. opet je vojevao Karlo na Ljutiće, koji su se bili odmetnuli i na novo ih upokori došavši u njihovu zemlju i poharavši je.

Da su Ljutići znali življeti u ljubavi s Bodrićima, ne bi dali povoda Karlu Velikomu, da provaljuje u njihovu zemlju i da je pustoši. Ali njih nijesu opametile nesreće, što su ih snalazile poradi njihove nesloge. U opće su Slaveni svuda poznati kao nesložni ljudi, ali nigdje u slavenskom svijetu nije demon nesloge i uzajamne mržnje sigurnije gospodovao nego baš medju polapskijem Slavenima. Malo smo prije pokudili njihovu političku kratkovidnost i strastvenost, a ovdje vidimo drugo veliko zlo, s kojega ih je rdja bila, na ime neslogu.

Slabi kralj i car Ludovik Pobožni (vladao g. 814—840) nije ni iz daleka bio saveznijem i pokorenijem narodima onako strašan, kako je bio njegov otac Karlo Veliki. Izvori nam istina govore nješto malo o bojevima Franaka sa Slavenima u vrijeme Ludovika Pobožnoga, ali su sve to bili neznatni okršaji. S tijem su se marljivije medju sobom klali polapski Slaveni, jer je uvijek bilo povoda kavgama i bojevima. Kad bi se zasitili krvi, onda bi dolazili tužiti se na dvor Ludovika Pobožnoga, koji ih je mirio pa im metao i skidao knezove po svojoj volji. Vrijedno je zapamtiti, da su se pod konac života Ludovika Pobožnoga složili stari neprijatelji Bodrići i Ljutići, a uza njih su pristali i polapski Srbi. Svrha je slozi bila, da se posve oslobode vrhovne vlasti njemačke, jtr je Karlo Veliki prisilio na pokornost ne samo Ljutiće, već i polapske Srbe (god. 806.), a Bodrići su već kao saveznici franačke države bili smatrani za njezine područnike. Ludovikova vojska svlada ustaše, ali se oni za kratko vrijeme opet podignu, a s kakvijem su uspjehom onda vojevali, nije poznato.

Kada su poslije smrti Ludovika Pobožnoga njegovi sinovi razdijelili medju se očinu baštinu, onda njemačkijem kraljem postane Ludovik Nijemac. Ovaj je vladalac nama poznat iz vojna protiv Čeha i Moravljana. Ni polapski Slaveni nijesu imali mira od velikoga ovoga slavenskog neprijatelja. On je god. 844. krenuo na Bodriće, koji su se bili odmetnuli od franačke države. Bodrići su se hrabro branili, i istom pošto im je vrhovni knez Gostomisalj pao u boju, pokore se ostali sitniji knezovi njemačkoj sili. Ali samo za kratko vrijeme, jer i poslije god. 844. nalazimo po kazivanju izvora Ludovika Nijemca u boju s Bodrićima pa i s polapskijem Srbima. Očevidno je dakle, da su se i jedni i drugi otimali ispod vrhovne vlasti njemačke. Čini se, da Ludovik nije ni Bodrića ni polapskijeh Srba mogao nikako prisiliti na potpunu pokornost, jer njemački izvori rado hvale djela svojih vladalaca, kada im je pošlo za rukom svladati i uharačiti koji narod, ali o kakvijem znatnijem pobjedama Ludovikovijem nad Bodrićima i polapskijem Srbima ne čitamo ništa u izvorima.

Kako se vidi, ni Ludovik Pobožni ni Ludovik Nijemac nijesu mogli polapske Slavene držati za svoje podanike; ako su oni kašto i plaćali danak, kod kuće su ipak bili posve slobodni i življeli su pod vladom svojih domaćih knezova. Još je povoljnije vrijeme bilo za polapske Slavene poslije smrti Ludovika Nijemca (godine 876.), jer su njegovi nasljednici imali pune ruke posla s drugijem neprijateljima države, tako da nijesu imali ni vremena ni volje baviti se još polapskijem Slavenima. Osim od velikijeh neprijatelja danskijeh Normana i Madžara stradala je njemačka država i s nutarnjih razdora. Još je njekako držao njemačko kraljevstvo na okupu kralj Arnulf, koji nam je poznat iz bojeva s moravskijem knezom Svetopukom, ali poslije njegove smrti (g. 899.) pod vladom slabijeh vladalaca Ludovika Djeteta i Konrada I. činilo se, da država već nije daleko od potpunoga rasula, oko kojega su jadili i vanjski i nutarnji neprijatelji. Moglo bi se pitati, za što nijesu polapski Slaveni pristali uz druge neprijatelje njemačke države i pomogli je uništiti. Tako bi za njekoliko vijekova produljili svoju eksistenciju, jer raskomadane njemačke države nije im se trebalo bojati. Ovomu pasivnomu držanju polapskijeh Slavena dva su uzroka: prvi je njihova nesloga, a drugi je uzrok ovaj: vojvoda saksonske zemlje bio je od god. 880. do 912. valjan i energičan čovjek, koji se zvao Oton. Da su Slaveni htjeli udariti na njemačku državu, najprije bi im trebalo ogledati se s rečenijem saksonskijem vojvodom Otonom, a na njega se nijesu usudjivali navaljivati znajući, da bi mogli zlo proći. Poslije Otonove smrti bio je saksonski vojvoda njegov sin, isto tako hrabri i vrsni Henrik. Ovaj je Henrik godine 919. izabran za njemačkoga kralja. Pod njegovom se jurjačkom i mudrom upravom počela njemačka država oporavljati od velike slabosti, u koju je bila pala. Onda i za polapske Slavene nastaje drugo vrijeme.

Henrik je I. pri svojem nastupu na prijestolje zatekao državu u rdjavu stanju. Na nju su navaljivali Danci i Madžari, a slavenska su plemena svaki čas natrkivala na Saksoniju, da po njoj plijene. Henrik najprije odvrati Dance od njemačke države, za tijem god. 924. učini s Madžarima uvjericu na 9 godina, a onda se stane pripravljati, kako će u buduće svakoga neprijatelja dočekati. Sa Slavenima započne boj godine 927. prodrijevši u Ljutićsku zemlju i pritisnuvši njeka Ljutićska plemena osobito Stodorane (ili Havoljane) i Ratare, kako ih već odavna nije nitko pritisnuo. Malo poslije osjeti tešku ruku Henrikovu i polapskosrpsko pleme Glomači. I Bodrići su se morali pokoriti sili Henrikovoj. U zao čas dodje godine 929. želja polapske Slavene, da se odmetnu ispod Henrikove vlasti; sva se upokorena plemena slože i pokušaju bojnu sreću, ali ih na početku Rujna iste godine kod Lenzena (grad u brandenburškoj provinciji blizu Labe) krvavo razbije Henrikova vojska, koju je poslao na ustaše. Koji su živi ostali i pohvatani, ti su sjutradan svi poubijani. Isto je ovako sreća služila Henrika i u drugijem bojevima, što ih je imao s Dancima i s Madžarima. Kada je god. 936. umro Henrik, naslijedio ga je njegov vrsni sin Oton L, koji je zatekao državu u stanju kud i kamo povoljnijem nego li ju je našao njegov otac, kada se uspeo na njemačko prijestolje.

U vrijeme Otonove vlade bili su crni dani za polapske Slavene. Oni su kao i prije pri svakoj prilici kušali dokopati se potpune neovisnosti, ali bi krvavo plaćali te pokuse. Oton god. 937. postavi za upravitelja Saksonije čovjeka do duše hrabra, ali podmukla i vjerolomna. Bio je to grof Gero, veliki krvopija slavenski, kakvijeh je i medju Nijemcima malo bilo. On se može u svojoj žestini porediti s kakvijem ljutijem turskijem pašom u Srbiji ili u Bugarskoj, dok su tamo još Turci gospodovali. — Oton je na početku vlade imao dosta posla s velikaškom njekakvom bunom, koja se na nj digla; onda Slaveni pomisle, da je pravi čas ustati na oružje, dok su Nijemci zabavljeni sami sa sobom. Slaveni prijedju preko Labe u Saksoniju harajući i ubijajući neštedice. Lukavi Gero uvidi veliku pogibiju, koja čeka državu, ako se Slaveni što prije ne odbiju. Ne mogući ih silom odbiti odluči raditi lukavo i počne se graditi velikijem prijateljem Slavena, i oni mu na svoju nesreću povjeruju. Gero pozove jednoć k sebi na večeru 30 najznatnijih Slavena, sve knezova i vojvoda. Pošto se gosti opiju, dade ih Gero sve poubijati osim jednoga, koji je sretno utekao. Mislio je Gero, da će Slaveni ostati bez glava, kada im nestane knezova i vojvoda. Ali prevari se u računu, jer kada se medju Slavenima pročuje sramotno djelo, što ga je učinio Gero, dignu se na oružje sva izokolna plemena s odlukom : ili umrijeti ili se osvetiti Nijemcima. Kada ih Gero nije mogao svladati, dodje glavom sam Oton I, ali ni on nije mogao upokoriti Slavena. Onda opet Gero izmisli lukavstvo, kako će zatomiti slavenski ustanak. U njemačkom se sužanjstvu nalazio od njekoliko godina knez stodoranskoga ili havoljanskoga plemena. Zvao se Tugomir. Njega namame Nijemci darovima i svakakvijem obećanjima na izdaju svojega naroda. Puste ga, neka se vrati medju Stodorane, ali mu prikriče, neka se gradi, kao da je utekao iz sužanjstva i da na Nijemce strašno mrzi. Nepošteni Tugomir učini sve što su Nijemci od njega tražili: dodje medju Stodorane, oni ga s veseljem dočekaju i priznadu za svoga kneza. Kada su se Stodorani najmanje nadali, onda Tugomir preda glavni grad Branibor (Brandenburg) Nijemcima. Poslije ove ružne izdaje pokore se njemačkoj sili sva slavenska plemena do Odre. Widukind govori tako, kao da su se Slaveni listom pokorili Nijemcima odmah iza Tugomirove izdaje, ali na drugom se mjestu njegove kronike vidi, da je Gero još godine 940. vojevao sa Slavenima izgoneći danak. Za to je sva prilika, da su se poslije predaje Branibora slavenska plemena po malo i jedno za drugijem predavala Nijemcima videći, da im je borba bez uspjeha.

Slaveni su mirovali 14 godina i plaćali Nijemcima danak, a to je za onako nemiran narod, kakav su bili polapski Slaveni, vrijeme neobično dugo. Godine 954. počne medju Slavenima opet vreti, a prvi se dignu Ukrani, iza njih i ostala bodrićska i Ijutićska plemena. Ustanak Ukrana brzo se svrši, jer se Gero iznenada stvori u njihovoj zemlji i strašno je opustoši i tako prisili Ukrane na mir. Veća je muka bila s ostalijem ustašama. Oni su godine 955. prodrli u Saksoniju i poharali je, kako ne bi ni Gero groznije poharao njihove zemlje. Možda su Slaveni računali, da će Madžari njemačku državu ako ne istrijebiti, a ono bar znatno oslabiti, jer su se baš tada Madžari sa strašnom silom primicali na Nijemce. Ali 10. Kolovoza iste godine na leškom polju kod Augsburga uništi Oton svu madžarsku silu i s tom sretnom pobjedom učini za svagda konac madžarskijem navalama na njemačku državu. Videći Slaveni, kako su se ljuto prevarili, htjedoše se predati pobjedniku, ali Oton nije hotio ni čuti o dobrovoljnoj predaji, njemu se hotjelo smrviti nepokorne Slavene, kako je malo prije smrvio Madžare. Tako se Slaveni moradoše pustiti u boj, a Oton ih krvavo razbije. Widukind piše, da su Otonu i Geru pomagali Slavene razbiti Ranci ili Rujanci. Nebratskomu ovomu činu čudili bismo se kod svakoga drugog naroda, ali pri polapskijem Slavenima nema čuda u ovakvijem stvarima, jer je nesloga i uzajmična mržnja jedno od glavnijeh njihovijeh obilježja. Slaveni su njeko vrijeme mirovali, ali čim su malo osilili i ugledali zračicu nade na uspjeh, opet se dignu zaboraviyši sve strahote, što su već do sad pretrpljeli od Gera i od Otona. Oton je zadnje vrijeme svojega života bio mnogo zabavljen poslovima u donjoj Italiji i tako nije mogao konačno ukrotiti nepokorne Slavene, koji su osobito poslije smrti Gerove (god. 965.) bivali sve nemirniji. Oton je umro god. 973. Slaveni su tada samo po imenu bili njemački područnici. Još su se imale proliti rijeke krvi njemačke i slavenske, dok se moglo reći, da su polapski Slaveni za uvijek satrti i umireni.

Kako je god Karlo Veliki od svega srca bio odan vjeri Isusovoj i nastojao je što više rasprostraniti medju narodima svoje države, opet ne nalazimo nikakvoga traga, da je on kušao obratiti Slavene u kršćanstvo. Ovo je najjači dokaz, da on Slavena nije upokorio, jer onaj vladalac, koji je silom krstio upokorene Avare i Saksonce, za cijelo bi i Slavene bar kušao privesti na kršćansku vjeru, da ih je bio svladao. Ni Ludovik Pobožni ni Ludovik Nijemac nijesu mogli ništa učiniti. Znali su oni kao i Karlo Veliki, da svi pokusi oko ovoga posla moraju dotle ostati bez ikakvoga ploda, dogod Slaveni nijesu tako podjarmljeni, da više ne mogu ni misliti na to, kako bi ustali na oružje. Mutna vremena poslije Ludovika Nijemca nijesu ni malo bila prikladna, da se započne krštenje neznabožačkijeh Slavena. I Henrik je I bio zaokupljen silnijem poslovima i brigama, koje mu nijesu dopuštale ono činiti, što nije moguće bilo Karlu Velikomu i njegovijem nasljednicima. Istom Oton I počeo se brinuti i za duše neznabožačkijeh Slavena, ali je i u tom mislio na korist njemačke države znajući, da će Slaveni, ako se pokrste, biti mnogo pouzdaniji područnici njegovi i njegovijeh nasljednika. Kako je vjera Isusova ukrotila mnoge druge goropadne narode, tako će ona ukrotiti i polapske Slavene — mislio je Oton. Da bi tu svrhu što sigurnije postigao, osauje Oton njekoliko biskupija i obdari ih svakakvijem dobrima ovoga svijeta i povlasticama, samo da, im bude lakši posao. Nad šest za rečeni posao osnovanijeri biskupija (u Havelbergu, Braniboru, Oldenburgu, Merseburgu, ili Zeizu, Misnu ili Meissenu) postavi Oton magdeburš-rkoga arcibiskupa. Ali sve brige i svi troškovi Otonovi bili su uzaludni pri Bodrićima i Ljutićima, koji su na kršćanstvo kao na njemačku vjeru strašno mrzili i svoju mržnju mnogo puta groznijem načinom dokazali. Meklji su bili polapski Srbi, oni su se lakše odavali i njemačkoj politici i njemačkoj crkvi, pa su za to i manje stradali nego ostala njihova braća.

Za što su se polapski Slaveni žacali od kršćanstva gore nega od kuge, tomu ima njekoliko uzroka. U njihovoj slavenskoj ćudi ne treba tražiti uzroka, jer nas "istorija uči, da su svi drugi Slaveni lako primali novu vjeru. Prvi je uzrok pri Bodrićima i Ljutićima bio, što su im kršćanstvo nosili Nijemci, najljući njihovi dušmani. Drugi uzrok: njemački su sveštenici slabo razumijevali slavenski jezik, za to ih Slaveni nijesu pravo ni razumijevali, a Nijemcima nije baš mnogo ni stalo do toga, da u slavenska srca ucijepe jevandjeosku nauku, njima je dosta bilo, da krste što veće mnoštvo ljudi ne pitajući mnogo, je li krst te ljude doista preporodio. Treći uzrok: Slaveni su slušali od njemačkijeh propovjednika uzvišene moralne nauke o sveopćoj ljubavi i jednakosti svijeh ljudi, ali nijesu vidjeli, da Nijemci te nauke i svojim životom potvrdjuju, nego su vidjeli, da su Nijemci isto onako okrutni i grabljivi kao i oni tobože prokleti neznabošci; treba se n. pr. sjetiti odurnoga zločina markgrofa Gera, koji je na vjeri ubio 30 slavenskijeh suknežica i knezova. Četvrti i najvažniji uzrok, koji baca ružnu ljagu na njemačko sveštenstvo srednjega vijeka jest ovaj: Adam Bremenac i Helmold, koji su sami bili kršćanski sveštenici, vele otvoreno, da je slavenskomu tvrdokornomu ostajanju u neznaboštvu najviše kriva prevelika lakomost njemačkijeh sveštenika, koji su nastanivši se medju Slavenima kao biskupi ili kao župnici gledali samo na to, da im narod plaća desetinu, a ako nije toga činio, onda su ga oni svakako globili i otimali mu što je imao. I svjetovna su dakako gospoda nemilo izgonila od Slavena svoje dohotke, ali to ne bi toliko škodilo kršćanstvu medju Slavenima, koliko je škodila lakomost duhovnijeh ljudi.

Iz svega se ovoga vidi, da su Slaveni primali krst iz svakakvijeh pobuda, samo ne iz uvjerenja, a čim se dala lijepa prilika, oni su svi natrag padali u neznaboštvo i zatirali medju sobom sve, što ih je sjećalo krsta.

Rečeno je, da ni silna desnica Otona I. nije Slavena konačno upokorila, ona im je istina zadala strašnijeh udaraca, ali su se Slaveni od njih opet oporavili i kušali junačku sreću. Oton II. (vladao godine 973—983.) nije se mnogo bavio u Njemačkoj, glavna je njegova briga bila upravljena na južnu Italiju, koju je branio od Saracena ili Arapa i nastojao je prisvojiti njemačkoj državi. Kada su Slaveni čuli, da je Oton II. godine 982. vrlo nastradao u boju protiv tamošnjih neprijatelja, onda se i oni počnu komešati. Najprije se dignu Stodorani ili Havoljani. U velikoj svojoj jarosti, koja ih je obuzela, poubijaju sve kršćanske sveštenike po biskupijama havelberškoj i braniborskoj, a taj je pokolj tako naglo buknuo, da se vrlo malo sveštenika spasio. Poubijavši crkvene službenike stanu paliti i rušiti kršćanske crkve i svetinje nogama gaziti. Nijesu se dotle smirili, dok nije kršćanstvu u one dvije biskupije i zadnji trag zatrt. Samo se po sebi razumije, da su i druge Nijemce (ne samo sveštenike) poubijali, koji su im pali u šake. Sada se pokazalo, kako se kršćanstvo primalo polapskijeh Slavena: svi su opet do jednoga otpali od vjere Isusove, koje srcem nijesu nigda ni primili, i počeli su opet žrtvovati i klanjati se narodnim svojim bogovima. Poslije Stodorana dignu se i Bodrići te pod svojim vojvodom Mestivojem krenu na grad Hamburg pa ga poplijene i spale, a vrativši se kući prionu sa svom žestinom, da poput Stodorana zatru u svojoj zemlji kršćanstvo. U svojoj goropadi počinili su strašnijeh nedjela s kršćanima i grozno ih poklali. U isto su vrijeme Stodorani već harali po saksonskoj zemlji. U to umre u Italiji Oton II. ostavivši nakon sebe četirgodišnjega sinčića Otona III.

Mjesto nejakoga kraljevića upravljala je državom njegova mati Teofanija, koja je bila rodom Grkinja. Ona je dala sagraditi njekoliko tvrdjava na njemačkoj granici, ali Bodrići su i Ljutići slabo za to marili. Oni su se smatrali za posve samostalne, pače su još držali, da im treba udarati na Nijemce. Oton je III. poslije godine 990. njekoliko puta bio usilovan izići u boj na Bodriće i na Ljutiće, ali premda su Nijemcima pomagali i Poljaci i Česi sa svojim četama (Mečislav i Boljeslav II.), opet su uspjesi Otona III. bili neznatni ili bolje govoreći: nikakvi. Zadnji put je vojevao Oton III. protiv Slavena god 997., i onda je napokon uvidio, da njemu nije sudjeno slomiti slavenski otpor. On više s njima nije ni vojevao, jer je imao drugijeh poslova, osobito u Italiji, a godine 1002. umre u najljepšijem godinama svoje mladosti. Tako su polapski Slaveni oko godine 1000. bili samostalniji i slobodniji nego su bili pred 200 godina u vrijeme Karla Velikoga.

Nasljednik Otona III. Henrik II. nije ratovao na polapske Slavene, pače su Ljutići bili njegovi vjerni saveznici u ratovima protiv poljskoga kneza Boljeslava Hrabroga. Ne znamo, kako je do toga saveza došlo, ali su Ljutići svakako dokazali svoju kratkovidnost, što su se dali namamiti njemačkijem lijepijem riječima, te su išli pomagati njemačkomu kralju protiv Boljeslava. A da su bili samo nješto pametniji, ne bi im trebalo dugo smišljati, komu će pomagati: Henriku ili Boljeslavu. Da je nad sudbinom polapskijeh Slavena bdio dobar genij, oni bi svi listom pristali uz Boljeslava Hrabroga, priznali bi ga za svojega gospodara i s pomoću njegovom i njegovijeh nasljednika bili bi se valjada oteli propasti, koja ih je napokon dočekala.

Još za života svojega prijatelja Otona III. osvojio je Boljeslav Hrabri istočni dio Pomorja, kako razabiramo iz riječi Martina Gala i Helmolda. Zapadni je dio Pomorja ostao i na dalje pod domaćijem knezovima ne pokoravajući se Poljacima, a Nijemaca se ne bojeći, jer su bili daleko. Boljeslav Hrabri godine 1000. osnuje u Kolobrijegu (Kolberg) biskupiju za Pomorce. Trudom i mukom prvoga kolobriješkoga biskupa Reinberna. koji je bio rodom Nijemac, počelo se primati kršćanstvo medju Pomorcima, koji do tad nijesu ništa čuli ni znali o vjeri Isusovoj. Ovo njekoliko ovdje izrečenijeh riječi o Pomorcima sadržavaju u sebi jezgru najstarijih vijesti o njima, jer prije zadnjih godina X. vijeka ne zna istorija za Pomorce. A i poslije je tamna njihova istorija, samo se toliko sigurno razabira, da se istočnijem Pomorcima nikako nije svidjalo poljsko gospostvo, za to su se na Poljake dizali kadgod su mogli, a Poljaci su ih nagonili na pokornost. Tako se slavenska krv lila u ludo, jer su i Pomorci bili isto onako kratkovidni i strastveni kao i Bodrići s Ljutićima, nijesu uvidjali, da im je samo onda spas od Nijemaca, ako se što čvršće pribiju uz poljsku državu.

Vrsni njemački vladalac Konrad II. (vladao g. 1024—1039.) uharači na početku svoje vlade Ljutiće, koji su bili vjerni saveznici njegova preteče. Nije poznato, kako su i za što su Ljutići dali Konradu povod, da na njih zavojšti i da ih uharači. Kada je god. 1028. poljski knez Mečislav II. (sin Boljeslava Hrabroga) započeo bojeve protiv Konrada II., stajali su Ljutići iz početka na strani njemačkoj, ali već godine 1030. pristanu oni uz Poljake i stanu harati njemačku zemlju izmedju Sale i Labe. S Poljacima se pomiri Konrad godine 1032., a onda je njeko vrijeme ratovao sa samijem Ljutićima, dok ih nije g. 1036. posve upokorio i nagnao na plaćanje danka.

Iz vremena kralja i cara Konrada II. imamo vijest, da je njegov prijatelj silni danski kralj Knut Veliki uharačio Rance i Pomorce (po svoj prilici samo zapadne Pomorce, koji nijesu stajali pod poljskom vlašću). Ali Pomorci su plaćali Dancima danak samo dok je živio Knut, a poslije njegove smrti (god. 1035.) postali su opet samovlasni.

Kako su polapski i baltički Slaveni bili nesložni, tako medju njima nije moglo biti znatnijeh ljudi, koji bi u narodu imali veliki ugled te bi oni narodu bili vodje i učitelji na njegovo dobro. Ako se i našao koji čovjek osobita uma i vrsnoće, slabo su ga njegovi nesložni zemljaci slušali. A kako je velik koji državnik, mjeri se svagda po njegovu uspjehu, velikijeh uspjeha opet samo onda može državnik imati, ako za njim stoji listom njegov narod ili bar velika vojska. Da je svemu ovomu duša narodna sloga, to uvidja svatko. Za to su medju polapskijem Slavenima veoma rijetki veliki ljudi, a medju njih pripada Gotšalk, o kojem ćemo sada govoriti.

Ime je ovoga čovjeka do duše njemačko, ali je on bio pravi Slavenin bodrićskoga plemena. Njegov se otac zvao slavenskijem imenom Pribignjev, a njemačkijem Udo. Ovaj Pribignjev ili Udo bio je suknežica njegdje medju Bodrićima. On je bio kršćanin i nastojao je koliko je mogao, da i narod svojega područja privede na vjeru Isusovu. Svoga je sina Gotšalka odgojio dakako u kršćanstvu, a da bi se ne samo u vjeri, već i u naukama što više utvrdio, posije ga otac u namastir grada Luneburga, da uči knjigu. Medju svojim narodom nije mogao Gotšalk dakako ništa učiti, jer su polapski Slaveni bili narod nepismen. Ono malo kulture, što bi je dobili, da su se krstili, nije se moglo kod njih primiti, kako se nije primala ni vjera Isusova. Dok je mladi Gotšalk u Luneburgu učio, ubije njegova oca njekakav saksonski uskok. Ovo se dogodilo prvijeh godina vlade cara i kralja Konrada II.

Čuvši Gotšalk, kako je njemačka ruka ubila njegova oca, osvoji ga golema jarost i strašna želja za osvetom ne toliko ubojici, koliko čitavomu narodu saksonskomu, jer je držao, da je ubojstvo njegova oca bilo političke naravi, a ne privatne. Gotšalk odmah pogazi kršćansku vjeru, u kojoj je bio odgojen, i vrati se kao ljut neznabožac k svojim zemljacima. Oni ga odmah priznadu za svoga kneza, a onda Gotšalk prodre s vojskom u saksonsku zemlju koljući i paleći što mu je god došlo do ruku. Njekoliko tisuća Saksonaca pogine pod mačem Gotšalkove vojske. Za njeko vrijeme zarobi se Gotšalk, ali saksonski ga vojvoda ne htjede ubiti, kako je mogao, jer je u Gotšalku poštovao velikoga junaka, a njegovo bjesnilo po saksonskoj zemlji činilo mu se takodjer kao nješto plemenito, jer je potjecalo iz osvete, a osvetu ne drže svi ljudi za nemoralnost. Pošto Gotšalk zadade saksonskomu vojvodi poštenu riječ, da više ne će vojevati na Saksonce, pusti ga vojvoda na slobodu. U njegovoj je zemlji već vladao drugi knez, koji se zvao Ratibor, a Gotšalk ne hoteći na silu otimati izabranomu knezu prijestolja i tijem uvaliti narod u nemire ode u službu danskomu kralju Knutu, kojega je pratio u njegovijem vojnama po Engleskoj. U ono su vrijeme Danci već bili kršteni, i Gotšalku se činilo njekako neobično boraviti kao neznabošcu medju kršćanima. Vrijeme je već bilo zaliječilo ranu, koju je njegovu srcu zadalo očino umorstvo, već ga je minula i ljutina i želja za osvetom, pa je stao često misliti o vjeri, koju je nogama pogazio, i promišljajući o golemijem razlikama izmedju kršćanstva i neznaboštva napokon se uvjeri, da je kršćanstvo svakako mnogo bolje od neznaboštva. Vidio je, kako su već svi znatniji evropski narodi kršteni i kako im je kršćanstvo doneslo mnogo i mnogo dobra, samo njegov narod još jednako stoji u okorjelu neznaboštvu; za to se ne može dokopati ni do kakve prosvjete, već mora propadati u neznanju i varvarstvu. Vidio je, kako drugi kršćanski narodi gledaju na polapske Slavene kao na kakvo čudo i s preziranjem. Sve bi to prestalo, kada bi se polapski Slaveni krstili, ali krstili kako treba, i tijem se uhvatili u kolo ostalijeh naroda. Ovake su i slične misli snalazile Gotšalka, kada je boravio u Daniji i Engleskoj. Za to primi na novo kršćansku vjeru, oženi se kršćanskom ženom i odluči, ako ga igda zapadne knezovanje medju njegovijem narodom, da će ga nastojati krstiti i prosvijetliti. Nije Gotšalk baš dugo čekao, da uzmogne kao knez izvoditi svoje osnove.

Knez Ratibor postane za njeko vrijeme vrhovnijem knezom bodrićskijeh plemena, a suknežice su mu bili većinom njegovi sinovi. Danski kralj Magnus navali god. 1042. na Bodriće, i u boju padne knez Ratibor. Onda njegovi sinovi dignu sva izokolna slavenska plemena na oružje, da se osvete Dancima, ali u odlučnom boju padnu junačkom smrti svi Ratiborovi sinovi. Onda se Gotšalk vrati medju Bodriće, i sva ga bodrićska plemena izaberu za svoga vrhovnog kneza. To je bilo god.1044. Premda je narod znao, da je njihov knez kršćanin, ipak su mu bili odani, jer su i to dobro znali, da je on veliki junak. Gotšalk je mirnijem načinom gledao da se nagodi u svijena razmiricama s Nijemcima i s Dancima, jer se bojao, da narod posve ne podivlja, ako se uvijek bude klao s neprijateljima. Odmah od početka druge svoje vlade stane s pomoću bremenskoga arcibiskupa Adalberta uvoditi kršćanstvo
po čitavoj svojoj kneževini. Za njeko vrijeme osnuje tri biskupije u svojoj zemlji: u Meklenburgu (danas selo blizu grada Wismara), u Oldenburgu (ili po slavenski: Stargardu) i u Ratiboru (danas Ratzeburg varošica u Meklenburg-Strelicu). Po malo se čitava zemlja napuni kršćanskijeh crkava i sveštenika, i Gotšalk se u srcu radovao, kako mu njegove osnove lijepo idu za rukom, te je mislio, da je za uvijek prošlo vrijeme, kada su se ubijali kršćanski sveštenici i palile kršćanske crkve. Ali se Gotšalk isto onako varao, kako se gdjekoji ljudi varaju misleći, da ovaj ili onaj vulkan ne će više nigda zabuktjeti, jer već mnogo godina nije buktio, nego je lijepo mirovao kao i druga bezazlena gora. God. 1066. zabukti groznijem načinom bodrićski vulkan: Bodrići se pobune, ubiju Gotšalka i sve njegove pristaše, osobito sveštenike; u divljoj svojoj goropadi, koja ih je spopala, nijesu se zadovoljili, da sveštenike običnijem načinom ubijaju, već su izmišljali najstrašnije muke i tako su ih ubijali. Uhvatili su meklenburškoga biskupa, izbičovali su ga, da se sav u krvi valjao, onda su mu odsjekli ruke pa noge, napokon glavu, koju su natakli na koplje i prikazali je svojemu bogu Radigostu. Iščupavši kršćanstvo sa zadnjom klicom po čitavoj zemlji krenu Bodrići na grad Hamburg i užasno ga poharaju. To je eto bio plod dvadesetgodišnjega rada Gotšalkova! Tijem su Bodrići dokazali, da ne žele biti kršćani, dogod su slobodni. Njih je dakle najprije trebalo podjarmiti, onda istom s uspjehom krstiti.

Dok su Bodrići življeli ujedinjeni pod Gotšalkovom vladom, Ljutići su bili područnici njemački, ali su god. 1056. izvojevali potpunu slobodu, a onda mjesto da se ujedine s Bodrićima ili bar medju sobom, klala su se njihova plemena jedno s drugijem njekoliko godina.

Plemeniti a nesretni Gotšalk imao je dva sina : Budivoja i Henrika. Njih su dvojici njekako sretno umakli iz podolja, u kojem je zaglavio njihov otac. Vrhovnijem bodrićskijem knezom postane njeki Krut, koji je bio okorjeli neznabožac. On je vladao kao posve samostalan knez, tako da nije i bilo u njegovo vrijeme ni govora o kakvoj vrhovnoj vlasti njemačkoj nad Bodrićima. Neznaboštvo je pod njegovom vladini cvalo i gospodovalo kao jedina vjera u čitavoj kneževini. U svijem je bojevima Krut imao junačku sreću, i to mu je pred njegovijem narodom bila velika preporuka. Gotšalkovu sinu Budivoju nije se dalo čekati, dok se sreća okrene, nego uz pomoć Saksonaca pokuša silom sebi osvojiti očinsko prijestolje. Ali Krut sretno odbije Saksonce njekoliko puta, i napokon pade u boju i sam Budivoj. Njegov je brat Henrik bio oprezniji i mnogo godina u Daniji čekao Krutovu smrt. Ali kad Krut nikako nije hotio umrijeti, onda se stane Henrik dogovarati s mladjahnom njegovom ženom Slavinom i obeća joj, da će se njom oženiti, ako starca ukloni s ovoga svijeta. Slavina se dade nagovoriti i na njekakvoj večeri dade ubiti nedragoga muža Kruta, koji je već bio čovjek vremenit. Kada se tako ispraznilo kneževsko prijestolje, onda Henrik s velikom saksonskom vojskom osvoji prijestolje i utvrdi se u vlasti. Narod je do duše ustao na oružje, da otjera Henrika, ali Saksonci zatome ustanak u krvavom boju. Tako Henrik god. 1093. osvoji kneževsko prijestolje. Nevjernicu Slavinu uzme za ženu. Kad se već u samoj kneževini nitko nije mogao Henriku protiviti, onda dodju Ranci, da izbave Bodriće od kršćanskoga kneza. Oni doplove u ladjama do grada Ljubeka (Lubeck), ali tu ih dočeka Henrik sa svojim Saksoncima i sretno ih odbije, pače ih još prisili na plaćanje danka. Valja nam dodati, da je prijestolnica Henrikova bila u gradu Ljubeku. Odvrativši sretno ransku navalu gledao je Henrik, kako će granice svoje države što dalje protegnuti, pa njegovu jusmilomštvu i mudrosti doista podje za rukom osim Bodrića okupiti pod svoju vlast iLjutiće i Pomorce. Tako je on vladao kao neograničeni gospodar svom zemljom izmedju Labe do poljskijeh granica. On je bio prvi, a na žalost i zadnji vladalac nad velikom većinom baltičko-polapskijeh Slavena. Ali kako je ova država bila umjetno djelo i kako nje nije na okupu držala volja onijeh plemena, koja su je sastavljala, već samo silna Henrikova desnica, tako se moralo dogoditi, da je brzo poslije njegove smrti u grob zakopana i njegova velika država. Vidjeli srno, kako su baltičko-polapski Slaveni mogli biti ujedinjeni pod žezlom Boljeslava Hrabroga, samo da su hotjeli, u sada ih je evo ujedinio njihov čovjek, pa opet je od toga korist bila vrlo kratkotrajna, jer ona plemena po svojoj hudoj sudbini nijesu bila stvorena da žive u zajednici, već da se u neslozi krvave i da propadnu.

Henrik umre oko godine 1120. Njekoliko godina prije smrti prisili opet Rance, koji su mu ubili sina Vladimira, na golem danak. Druga dva sina, koji su iza njega ostali, Svetopuk i Knut, svadjali su se medju sobom, kako će podijeliti očinu baštinu, a dok su se oni svadjali, odmetne se većina plemena. Za kratko vrijeme bi ubit Knut, i Svetopuk počne sam vladati. On počne silom odmetnuta plemena pokoravati. Bio je u tom dosta sretan, dok ne dodju stari neprijatelji njegova oca Ranci pod Ljubek. Oni oplijene grad, a kratko vrijeme iza toga bi ubit i Svetopuk, a poslije njega i njegov sin Svenik (»Zvinike« dansko ime). Tako je nestalo Gotšalkova roda, a onda je dobra sreća za uvijek ostavila nesložne Slavene.

Gotšalk i Henrik nijesu ratovali s Nijemcima, pače su nastojali s njima življeti u miru i u prijateljstvu. To je bila njihova politika, jer su znali, da je njihov narod preslab, da odolijeva njemačkoj sili. Za to su mislili, da će za Slavene dobro biti, ako im Nijemci ne budu neprijatelji, već dobri susjedi. Ali ova politika nije bila narodna, jer je narod na Nijemce mrzio svom žestinom svoje mržnje. A u svojoj su miroljubivosti prema Nijemcima Gotšalk i Henrik po svoj prilici išli predaleko, jer su dopuštali, da se po njihovijem zemljama Nijemci naseljavaju. S tijem je učinjen početak kobnoj po Slavene njemačkoj kolonizaciji, o kojoj će se još poslije reći njekoliko riječi.

Nakom smrti Henrikove došlo je brzo baltičko-polapskijem Slavenima »posljednje vrijeme« (kako se veli u narodnoj pjesmi). Kada je nestalo i Svetopukova sina, onda se dignu dva kneza: Pribislav i Niklot. Prvi zavlada medju Vagrima i Polabljanima, a drugi medju ostalijem Bodrićima. Pribislav i Niklot bili su tvrdi neznabošci. Danski princip Knut Laward prodre u slavensku zemlju pa Pribislava i Niklota prisili, da priznavaju njegovu vrhovnu vlast. Kada je za njeko vrijeme Knut ubit (god. 1131.), obore se na Pribislava i Niklota još mnogo veće bure. Godine 1139. osvoje Nijemci Pribislavljevu zemlju i onda se oni razliju po svoj zemlji. Nitko ih više nije mogao iz nje maknuti. Oni postanu gospodari, a Slaveni su pretvoreni u kmetove. Tako je prestala samostalnost slavenskoga naroda po Vagriji i Polablju, i samo je bilo pitanje vremena, kada će se sav slavenski narod tijeh zemalja posve ponijemčiti. Sada uvidi Niklot, da i njega prije ili poslije čeka pogibija. Za to odluči kad se već ne da propast ukloniti, da je bar na što dulje vremena odloži. Strašna se bijeda svali na sve neznabožačke Slavene god. 1147. Te su godine kretale krstaške čete iz Njemačke i Francuske u boj na nevjernike, koji su na novo postali gospodari malo ne čitave Palestine. Praktični Saksonci pomisle: što ćemo mi ići na nevjernike u Palestinu, kad ih imamo odmah preko Labe veliko mnoštvo? Znali su Saksonci, da se iz Palestine malo tko živ vraćao, a još manje se tko vraćao s obilnijem plijenom. Nasuprot u slavenskoj zemlji bilo je dosta što se moglo zaplijeniti. Tako Saksonci brzo odluče ne ići u Palestinu, nego u slavensku zemlju. Papi je Evgeniju III. i to pravo bilo. Niklot se njeko vrijeme junački branio od krstaša, ali se ne bi bio mogao obraniti, da nijesu Saksonci sami odustali od boja i ponudili Niklotu mir. Ne treba misliti, da su se oni smilovali na jadne Slavene, već su ovo promislili: ako mi sve Slavene poubijamo i svu njihovu zemlju poharamo, tko će onda nama rabotati i harač plaćati? Niklot obeća, da će se sa svojim narodom krstiti, a onda se krstaši uklone iz bodrićske i ljutićske zemlje (jer su i medju Ljutiće bili prodrli). Niklot je samo obećao krstiti se, ali obećanja nije izvršio, jer je i umro kao neznabožac. Zapamtit ćemo, da su se i Danci pridružili krstašima, jer su i oni bili brzi na plijen. Kako su krstaši zašli u boj na Slavene s malo kršćanskoga oduševljenja, dokazuje i ovaj slučaj: jedan je dio krstaša krenuo i na pomorske Slavene i došao pod grad Stetin, da ga osvoji. Stetinci se vrlo uplaše, ali i začude, što to hoće da čine krstaši, kad su oni već 20 godina kršćani i u njihovu gradu stoji kršćanski biskup. Istom kad stetinski biskup izidje pred krstaše i stane im dokazivati, da su Stetinci kršćani, onda se uklone ispod grada. Očevidno su Nijemci znali, da su Stetinci kršćani, ali njima se htjelo oplijeniti bogati grad, a sve u ime Isusovo!

Ovdje nam treba reći, da su Pomorci lakše primali kršćanstvo nego Bodrići i Ljutići, jer su vjeru Isusovu njima donosili ne samo Nijemci, već i Poljaci, koje su slali poljski vladaoci. Najveće je zasluge stekao oko krštenja pomorskijeh ili baltičkijeh Slavena sv. Oton, bamberški biskup, koji je u trećem deceniju XII. vijeka širio medju njima kršćanstvo. Oton je bio čovjek u istinu, kako ga traži jevandjelje, i za to je njegov trud urodio lijepijem plodovima.

Velika, možda najveća nesreća Niklotova bila je u tom, što su u njegovu susjedstvu vladala dva vrlo jaka i silovita velikaša: brandenburški markgrof Albrecht Medvjed i saksonski vojvoda Henrik Lav. Ovoj dvojici nije bilo dosta, što je već propast slavenska bila sigurna i što se Nijemcima već ništa nije trebalo bojati od Slavena, oni su hotjeli, da slavensku zemlju obrnu posve pod njemačku vlast. God. 1158. upotrebi Albrecht Medvjed njekakav ustanak Stodorana i Brežana, te provali u njihovu zemlju, Slavene pretvori u kmetove i njihove zemlje razda mnogobrojnijem Nijemcima, koji su nagrnuli u slavensku zemlju. Dvije godine poslije toga prodre Henrik Lav u Niklotovu zemlju i učini s njom isto, što je Albrecht učinio sa stodoranskom i brežanskom zemljom. Niklot pade kao junak u boju, njegova sina Vratislava dade Henrik Lav objesiti, a drugi Niklotov sin Pribislav sretno uteče u pomorsku zemlju. Otpor bijesnijeh njegda Bodrića skršen je za uvijek; nije više nikoga bilo medju njima, da narod podiže na Nijemce, da diže zastavu narodnijeh bogova i ruši kršćanske crkve. Ni do kavge s Ljutićima nije im više stalo. Sve se to zaboravilo; od njegdašnjih junaka postali su kmetovi, od boraca za slobodu — težaci, od okorjelijeh neznabožaca — kršćani, od čistijeh Slavena — Nijemci. Što je još ostalo slavenske zemlje, sve je to za kratko vrijeme došlo u njemačke ruke. Samo je danski kralj Waldemar I. osvojio god. 1168. ostrvo Ranu i tadašnjega kneza Jaromira prisilio na plaćanje danka. Jaromir je po želji danskoga kralja primio i kršćansku vjeru, a za knezom se po malo krstio i tamošnji narod, koji je njegda bio glavni zatočnik slavenske narodne vjere.

Oko god. 1170. bila je sva bodrićska, ljutićska i polapskosrpska zemlja u njemačkoj vlasti izuzevši Ranu, koja je plaćala harač Dancima. Što je njemački mač osvojio, tu se naselio njemački vlastelin i njemački seljak kao u svojoj zemlji. Ako ovoj dvojici još dodamo njemačkoga vojnika i njemačkoga sveštenika, onda se može misliti, da je napredak germanizacije bio siguran. Mnoga slavenska vlastela videći germansku bujicu i bojeći se, da ne odnese njih i njihova imanja, ponijemčila su se odmah, čim su Nijemci osvojili zemlju. Tako je za posve kratko vrijeme narod ostao prepušten samomu sebi, jer su se od njega otudjila njegova gospoda. Kada je narod vidio, kako svi oni, koji su bolji i jači, preziru sve, što je slavensko, onda je i on počeo ostavljati svoj jezik, najprije je dakako natucao nagrdjenijem njemačkoslavenskijem jezikom, dok nije napokon iščeznula i posljednja slavenska riječ. Najdulje se čuvao slavenski jezik u drevljanskom plemenu, dok se nije i tu izgubio na početku XVIII. vijeka. Spomenut ćemo, da je od drevljanskoga govora sačuvano do danas nješto malo pisanijeh ostataka i na temelju tijeh ostataka napisao je njemački naučnjak XIX. vijeka (A. Schleicher) gramatiku rečenoga jezika. Još kako tako razumijemo, što su se slavenska gospoda ponjemčivala po onijem zemljama, koje su Nijemci osvojili, ali što ćemo reći o Rancima i Pomorcima, koji su se mogli oteti germanizaciji, ali su je sami prihvaćali! Rekli smo, da su Danci osvojili ostrvo Ranu godine 1168., isto su tako na početku XIII. vijeka pali pod dansku vlast Pomorci i istočni Ljutići. Znala su gospoda ovijeh plemena, da im Danci ne će i ne mogu oteti njihovu narodnost, za to su kao od njeke glupe obijesti njihovi knezovi i druge poglavice stali sami dozivati Nijemce, da se naseljuju po njihovijem zemljama, a da Nijemcima bude medju njima što ljepše, da se osjećaju kao usred Njemačke, počela su gospoda primati njemačke običaje i njemački jezik, dok nijesu za malo vremena gornji slojevi posve ponijemčeni, a onda je dakako i donje slojeve izjela germanizacija. Gotovo bi čovjek rekao, da nije nikakva šteta, da propadne narod, koji takvo što radi. Ali ne osudjujmo prostoga naroda; da je na njegovu bilo, još bi on i danas govorio i osjećao slavenski. Njegovoj su narodnosti grob iskopali do duše Nijemci, ali su je u grob bacila njegova gospoda!

Još ćemo samo dvije besjedice reći o kršćanstvu medju baltičko-polapskijem Slavenima: gdje su oni njegda življeli, tamo se danas vjeruje onako, kako je učila velika reformacija XVI. vijeka. Ne priznaje se tamo rimski papa niti se iz Vatikana primaju dogme. Kada se to pomisli, onda se kao sama sobom nameće čovjeku misao, kako su se s vremenom od katoličke crkve odmetnuli oni, koje su njegda vrijedni i nevrijedni sinovi iste crkve silom obraćali na svoju vjeru!