Danica i Zora, astralne božice u slavenskih naroda

Kult astralnih božanstava postojao je od najdavnijih vremena, a kod mnogih arhaičkih naroda upravo su i proizašla stara vjerovanja iz strahopoštovanja prema nebeskim pojavama. Promatranjem zvjezdanog neba, ljudi su zapažali da Sunce, Mjesec i zvijezde predstavljaju svemoćne sile prirode koje donose i dobro i zlo, pa su im nastojali ugađati i prinositi žrtve kako bi ih privoljeli da budu obazrivi prema svijetu.

Po tom vjerovanju proizašlo je štovanje Sunca, Mjeseca i Venere. Za najstarije od astralnih božanstava drže, da su to bili Sunce i sumerijska božica plodnosti, ljubavi i braka Ištara, kojima su sumerski i akadski kraljevi već oko 3000 godina prije nove ere podigli velebne hramove u Uruku, Babilonu i Arbeli. Hram boga Sunca Marduka nalazio se u Babilonu, a boga Sunca Samaša u Uruku.
Sumerijsko-babilonska božica Ištara bila je posvećena planeti Veneri, odnosno Zori zvijezdi (kako je nazivaju Slaveni).

Na vrhu babilonske kule bila je astronomska promatračnica. Babilonski svećenici uveli su kalendar sa 365 dana, te otkrili planete Veneru, Merkura, Jupitera, Marsa i Saturna, pa su sedam tjednih dana dali astralna imena: Sunčev dan bila je nedjelja, Mjesečev dan ponedjeljak, dan Marsa utorak, dan Merkura srijeda, dan Jupitera četvrtak, dan Venere petak i dan Saturna subota.

Već za uručkoga osvajača kralja Lugalzaggisija (2709-1684. pr.n.e), čini se, da je u gradu Uruku postojao glasoviti hram božice Venere Ištare, ranije sumerijske božice plodnosti i poroda, koju su Babilonci štovali i kao boginju rata i mira, a prinosili joj i ljudske žrtve.

Taj kralj bio je gospodar cijeloj južnoj Babiloniji. Veličajnu sliku o Babilonu daje nam grčki historik Herodot još za prvoga vremena perzijskoga gospodstva. Herodot, koji je i sam bio u Babilonu zove cijeli kompleks »Svetinjom Zeusa Bella«. U sredini grada je sagrađena visoka tvrda kula, zvana Zigurat a na najvišem katu veliki je hram, i tu je zlatni kip boga Bella (Marduka), načinjen od 800 talenata zlata i do njega na velikom stolu kipovi od zlata božanstava Mjeseca (Sin), Sunca (Šamaš), i boginje Venere - Ištare.

U prednjoj Aziji štovana božica porođenja Ištar, kao i asirska Isthar identične su babilonskoj Ištari, a slične boginje postojale su i kod drugih naroda: Astarta feničko-sirijska boginja vegetacije, kasnije i boginja ljubavi, onda kod Semita Astarot, kod nekih Aschera ili Ašerah itd.
Pored drugih starih naroda i davni pređi Slavena obožavali su Sunce, Mjesec, i Ištaru (tj. Zoru i Danicu) još u svojoj pradomovini.

Evo isječak iz babilonske himne o Ištari:
»Vapim tebi gospođo-gospođa, božice božica, Ištaro — kraljice, domova, ravnačice ljudi, divna božice, uzvišena si - nad svim bogovima…«

O silasku Ištare u podzemni svijet, Babilonci su pokušali da razjasne smjenu godišnjih doba, da shvate zamiranje i oživljavanje prirode.
Nadalje Ištarin kult se širio i po Grčkoj, kod Rimljana i u Egiptu, gdje su njezine osobine prenijete na boginju Afroditu kod Grka, Veneru kod Rimljana, Izidu kod Egipćana, a posebno kod Slavena. Štovali su je kao Danicu i zvijezdu Večernjicu.
Obožavanje Venere proteglo se sve do Germana i Nordijaca pod imenom Ostara i Eostra, a neki nordijski vitez koristio je lik Venere na vrhu svoga šljema, kao ukras.

I kod starih Slavena od davnine su obožavali božicu Veneru, i kako su uočili njene jutarnje i večernje pojave prozvali su je za večernju imenom Danica, a jutarnjoj su dali ime Zora. Kod Rusa je dobila ime Denica i Večernjuja zvezda.
Planeta Venera poznata je u našem narodu pod imenom Danica ili Večernjica. (Ovo je ime dobila, jer se vidi ili samo na večer poslije zalaza Sunca ili samo u zoru prije izlaza Sunca, zato ju onda zovemo imenom Zora. Najsvijetlija planeta na našem obzorju Venera, tj. Danica ili Večernjica kreće se oko Sunca, kao i ostale planete našega sunčanog sistema.
U Južnih Slavena nastavljen je kult Venere i poslije doseljenja u našu današnju domovinu, također pod imenom božice Danice i božice Zore.

Danica, svijetla božica predvečernjeg sutona, veoma je bila štovana kod naših drevnih pređa. Prvo svjetlosno tijelo što se pojavljuje na večernjem nebu je Večernja zvijezda ili Večernjača — Danica. Njeno je mjesto na zapadu gdje se večernja vrata rasklapaju mrkloj noći.
Po zalazu sunca ona preuzima zublju svijetla. Visoko na nebeskom svodu, u posljednjem sutonskom rumenilu zablješti luč Danice svijetle božice predvečerja. A kod drevnih Slavena smatrali su je i zaštitnicom ljudskog sna.

Zora - je svijetla božica jutarnjeg svanuća. Na izmaku noći, prije nego dan osvane ponovo se pojavljuje zvjezdana božica, ali sada na istočnom nebeskom svodu, gdje se jutarnja vrata otvaraju danjem svijetlu. To je svijetleća luč danjega praskozorja, Jutarnja zvijezda - Zora.

Zablista buktinja Zora, ranorane boginje svemirske Svitave da ljudima i zemlji donese luč bogova. Zora ili Venera jutarnja je boginja neviđene ljepote, ali njena ljepota je čar kratkog vremena, kao što je i jutarnje čarobno svijetlo kratkotrajno, te brzo nestaje da ustupi mjesto žarkim tracima sunca.
Makar je gospodstvo jutarnje božice Zore kratkog vijeka, ipak na njeno svijetlo ustaju orači, sijači i kopači; zakuckaju i čekići kovača, a mornara sidra se uzdižu i jedra se raspinju na udar jutarnjem vjetru.
Drevni Slaveni su jutarnjoj Veneri dali ime Zora i prozvali je svijetlom božicom mira i sloge, kao i zaštitnicom jutarnjega rada. Od najvećega boga rodiše se Sunce i Zora, Mjesec i zvijezda Danica; sve dična djeca svijetlog neba, a Sunce izvor svega zemaljskog života. Sunce je najglavnije nebesko stvorenje, a sunčeve sestre, Danica i Zora njegove su pomoćnice. Sunce se rađa svaki dan, a Danica i Zora dvije svijetle božice pripremaju bratu konje ognjene i od vjekova najavljuju dolazak Sunca, izvor sreće i svakoga dobra svim Slavenima.

Danica i Zora
Izvora izvješća - dokumentacije - svjedočanstva

Objavi, Danice, jasni zvnk objavi, Ćuj tihe vjetrice u ovoj Dubravi! Pršat su počeli po listju zelenu Zovući dan bijeli i zoru rumenu. Sve te oči gledaju i srca sva klipe. Da nas svijeh opsjaju svjetlosti tve lipe. Da nam prije svane dan, blagi svečani Žuden i čekan u ovoj svoj strani.
(Iz »DUBRAVKE« od Ivana Gundulića)

VENERA (DANICA — ZORA)
Venera se obično pojavljuje u predvečerje i pred zoru. I ta je pojava bila zapažena kod mnogih naroda, koji su tom planetu, dali dva oblika — večernji i jutarnji. Kod starih Germana ona je Apandasterno (Abendstern) - večernja zvijezda, a ujutro Tagessterno (Tagesstern) — jutarnja zvijezda.
Slaveni su također obožavali ta dva Venerina oblika, Rusi su štovali zvijezdu Denicu i Večernjuju zvezdu. One su pomoćnice Sunca i vode brigu oko Sunčeve palače i njegovih bijelih konja. I Južni su Slaveni razlikovali ta dva oblika kao Danicu i Zoru i zamišljali ta dva božanstva kao dvije krasne djevojke.
(Maja Kolman-Rukavina, Dr Oleg Mandić: »SVIJET I ŽIVOT U LEGENDAMA« - Zagreb 1961.)

Od svijetlih božanstava noći na prvom je mjestu Danica. U sutonu je zovu Večernjicom. To je luč Danice, svijetle božice noći, koja još prije zalaska sunca pali na njem svoju zublju i uznosi je podnoć visoko k rubu neba.
Zora je po svome obličju, bajna, vesela i čila božica praskozorja. Zora je srodna sa germanskom Ostarom koju Anglosaksonci zovu Eostra. Ime Ostara sačuvalo se još u riječi »Ostern« (Uskrs), jer se tada slavilo uskrsnuće od zimskog sna.
(Dr Nikola Sučić: »HRVATSKA NARODNA MITOLOGIJA« - Zagreb 1943.)

Personificirano Sunce predstavljalo je u borbi s tamnim crnim silama, koje su zamišljene u oblacima. Posebnu božicu pobjediteljicu smišljala je fantazija kod sjevernih Slavena u Vesni, a u nas je to zlatovlasa djeva
ili Zora, koja daje Suncu snagu, pošto se okupalo u jutarnjoj rosi ili u daždevnih potoci, da nečuvenom krasotom uzade na visine nebeske. Tim je istom Zora dobila značaj božice.
(Tade Smičiklas: »POVIJEST HRVATSKA« str. 116 - Zagreb 1882)

Od najvećeg boga potekli su Sunce, Zora, Mjesec i zvijezda Danica. Sunce je izvor svega života i od njegovog ponovnog rađanja za zimskog solsticija - dan postaje opet dulji. U slavenskoj mitologiji spominje se stari i mladi bog. Narodna popijevka pjeva o »starome badnjaku« i o »mladome božiću«. U to se doba mora Sunce boriti, sve do proljeća, da dode do svoje prave snage. U borbi ga pomaže sestra Zora.
(Vid Balenović: »NARODOZNANSTVO« - Zagreb 1941)

Danica ili Večernjica narodno ime za planetu Veneru.
(Marijan Filipović: ABC LEKSIKON OSNOVNOG ZNANJA - Zagreb 1961.)

Djeca Perunova bijahu: »Sunce, Mjesec i zvijezda Danica, i drugi mali bogovi; Sunce su nazivali Dajbog. «
(Dragutin Šiler: POVIJEST HRVATA, SRBA I SLOVENACA - Zagreb 1926.)

Zora i Vidovi sinovi Prijezda i Pojezda. — Zora miljenica Prijezde i Pojezde, ima tri hipostaze: ona je jutarnja, večernja i noćna. Prijezda i Pojezda predstavljaju praskozorje i suton. Oni su različita udesa; svađaju se zbog Zore. Prijezda koji granućem dana jezdi za Zorom preko neba, tone pred večer u noć; brat ga ubija kao Nenad Predraga u narodnoj pjesmi. Pojezda vodi večernju Zoru u taman grad ili u more, te ona postane noćnom.
(Vladimir Nazor: Iz bilješki u njegovi »EPOSI« - Zagreb 1946)

Ištara. Babilonci su Ištaru štovali kao boginju rata i mira i prinosili joj Ijudske žrtve. Istovjetna je sa asirskom Isthar i i biblijskom Astaroth. Pod imenom Astarta poznata je feničko-sirijska boginja vegetacije, kasnije i boginja ljubavi. Njezin se kult širio po Grčkoj, kod Rimljana i u Egiptu, pa su njezine osobine prenesene na boginju Afroditu kod Grka, Veneru kod Rimljana i Izidu kod Egipćana.
(OPĆA ENCIKLOPEDIJA LEKSIKOGRAFSKOG ZAVODA - Zagreb 1963)

Za uručkoga osvajača kralja Lugal-zaggisija (2709—2684). Čini se da u Uruku postoji glasoviti hram božice danice Ištare. Taj kralj gospodar je Uru, Larsi i Nippuru, (to su tri grada-države u Babilonu) dakle cijeloj južnoj Babiloniji: Sumeru. U Gilgameš-epopeji spominju se »Uruk-torova« tj. nomadska i pastirska bratstva, koja su pasla svoja stada blizu Uruka, pa su božicu Ištaru osobito poštivali. Ali provala elamskoga kralja Kutur-Nakhunta oko god. 2180. u Babiloniju, razori mnoge gradove, tako i Uruk; Elamci odnesoše Ištarin kip u svoj glavni grad Susu, gdje taj kip ostade 1635 godina zarobljen, i tek tada ga je asirski Asurbanipal (668-626) oteo i njezinu hramu u Uruku povratio.
(Gavro Manojlović: POVIJEST STAROGA ORIJENTA I. knjiga - Zagreb 1923.)

Danica i Zora u Narodnoj poeziji

Danica - Sviće. Prah se zlatan po svem nebu prosu.
Trnu zvijezde manje, bl'jede zv'jezde veće.
Sjajnom stazom, što se varnicama osu,
Danica već teče, da sunce preteče.
Vladimir Nazor: EPOSI.

Zora - Probl'jediše zlatne šare… Noćno velo Zemlju krije.
Kroz nj samo zv'jezda trepti i dvorogi mjesec sije.
Zemnik diže pogled knebu: »Sjajte, zv'jezdo i mjeseče,
Dok vas Zora, crvenkosa, u dan novi ne zateče!«
Vladimir Nazor: MITI I LEGENDE.

ŽARKO SUNCE DANICU DOZIVA
O Danice, moja sestrenice!
Ja te zovem i molim bratinski
Kad sa Zorom na istok izađeš,
Pričekaj me na istoku, seko,
Valja sutra igrat na veselju,
Seka brata poslušala svoga
I Danica pričekala Sunce
Desila se s bratom na veselju ...
Od radosti triput zaigraše,
Sve po redu: na istoku Sunce
I sa njime Danica sestrica
I ostale po nebu zvijezde . ..
(M. Popović: SRPSKE NARODNE BOZIĆNE PJESME - Novi Sad 1883.)

Zora - Zorja, Zarja
Kod Rusa postoji legenda prema kojoj su dvije »sunčane kćeri« - Aurore, stajale sa strane Sunca. Za Zoru - slavenski Zorja ili Zarja - također se vjerovalo da je božanstvo. Aurora jutra (Zora Jutarnja) otvarala je vrata nebeske palače kad je sunce odlazilo na svoje dnevno putovanje po nebu. Aurora večeri (Zora Večernja) opet ih je zatvarala kad bi se Sunce vratilo kući.
(Larousse: ENCYCLOPEDIA OF MYTHOLOGY SLAVONIC - London 1959.)

Kult drveća - stabla u vjerovanju drevnih predaka

Obožavanje drveća u cijelom svijetu bijaše vrlo rašireno. Različita su stabla štovana od raznih naroda u Africi, Aziji, Americi i Oceaniji, a bilo je štovanja drveća i kod starih naroda u Evropi. Mnogi znanstvenici bavili su se proučavanjem kultova drveća, i objavljene su o tome studije sa zanimljivim objašnjenjima.

Istražujući Južnu Ameriku, Darwin je približujući se Buenos Airesu primjetio jedno drvo koje su Indijanci obožavali kao oličenje svog boga Valihua koji živi u unutrašnjosti zemlje. Ovo stablo se uzdizalo na jednoj poljani, i čim bi ga Indijanci ugledali, iskazivali bi svoje divljenje glasnim klicanjem i živim pokretima. U predjelima Nigerije neki istraživač iznosi da su tamo prinošene žrtve »svetim mimozama«. U Egiptu, doskora je postojao kult u okolini Kaira jednom drvetu sa velikim granama i zvali ga »Veliki ljekar«. Tu su dolazili bolesnici na hodočašće.
A to stablo bilo je toliko sveto, da je zakonom bilo zabranjeno da se fotografski snima. I u Indiji postoji kult drveća koje je posvećeno bogu Višni. Sudeći po knjigama Rigvede, taj kult je stariji za deset stoljeća od dolaska kršćanstva. Kod nekih naroda bilo je opet drveće okićeno gomilom raznovrsnih drvenih i metalnih predmeta, kao i zemljanim suđem, vrpcama, primjercima odjeće i tkanina, pa plodina i cvijeća itd. Na pitanja odgovoreno je, da je to učinjeno - iz poštovanja prema tom »svetom drveću«. I kod evropskih starih naroda poznat je kult drveća, tako su Germani štovali stabla hrasta, kod Nordijaca brezu i jasen, a Gali su ukazivali štovanje imeli koja raste na hrastu kao parazit.
U prašumi Kambodže, khmerski hram u šupljini 1000-godišnjeg drveta.

Kult stabla susrećemo kod svih starih naroda. Sama vrsta drveća je različna. Negdje je to jela, negdje jasen, ili hrast - lipa - breza, opet u tropskim krajevima cipresa, smokva itd. Kult drveća kod starih Slavena bio je uglavnom povezan sa štovanjem lipe, hrasta i breze. O tome je mnogo pisano u starim knjigama i kronikama. Kako su stari Slaveni prebivali nekada u velikim lipovim šumama, prirodno je da je njihov život bio usko vezan s lipom. U literaturi se lipa spominje kao sveto slavensko drvo, što znači da su svi Slaveni, - kako oni na sjeveru između Baltika i Karpata, tako i Južni Slaveni (Hrvati, Srbi, Makedonci, Crnogorci, Slovenci i Bugari) prije prijelaza na kršćanstvo, obožavali šume i drveće, a prvenstveno lipu i hrasta.

Svako bujno drvo oplemenjuje i krasi prirodu. Gdje nema stabala i šume tamo se zemlja izrođuje u pustaru, pa ćemo razumjeti, zašto su stari Slaveni, a također i Hrvati toliko poštivali šume i lijepa stabla, i dali im ime »svete šume«, ili ih negdje nazivali »svetim gajevima«.

Slavenski davni pređi bili su duševno povezani naročito s lipom. Prema predaji oni su vršili obrede i prinosili žrtve lipi kao prema nekom božanstvu. Da su lipu smatrali ljubimcem bogova, svjedoči činjenica, da su oni Slaveni koji su napustili staru domovinu, a među ovima i Hrvati, Srbi i Sloveni još dugo zadržali običaj, da utiču ogranke lipe u krov svoje kuće ili stana, da je time očuvaju od gromova i požara. Po ovoj zamisli nastala je i narodna uzrečica:
»Cvjetokitna lipo, tebe u svoj srdi,
Niti Perun žarkom strijelom ne nagrdi!«
A postojalo je vjerovanje, da lipa čuva čovjeka od zla i uroka. U lipovim šumama stari su Slaveni sabirali med i vosak. Medovina ili medica bilo je kod svih Slavena omiljeno piće, pa i danas se na raznim pučkim svečanostima i proštenjima pije medica. Slaveni su mnogo iskorištavali liko od lipova stabla za razne potrebe, a iz lipova drveta gradile su se kuće i izrađivalo pokućtvo. Lipa je u kršćanskoj eri kao omiljenik poganskih slavenskih bogova prestala biti svetim drvom, ali je opet postala »svetim drvom«, kad su se iz lipova drveta počeli izrađivati kipovi svetaca i raspela, jer lipovo drvo najbolje zaštićuje drvene kipove od crvotočine i od savijanja.

U Češkoj je poznata i mnogo obožavana 700-ljetna »Lukasova lipa«.

Južni Slaveni, preselivši se iz svoje sjeverne pradomovine, ponijeli su u svoje nove postojbine i stare tradicije, pa je lijepa i mirisava lipa i dalje ostala mnogo cijenjeno drveće. Vrlo rano lipa je bila zasađena u blizini naselja, i mnoge ulice i aleje u gradovima ukrašene su divnim lipovim stablima. Kao u ostalim slavenskim zemljama, tako i u našoj domovini ima mnogo mjesta koja se zovu Lipa i slično, kao Lipik, Lipovčani, Lipnica, Lipovljan, Lipovica, Lipov Vrh, Lipova, Lipovačko Humlje itd.

Davno prije nego se razvilo vjerovanje u različna poganska božanstva, iznikli su kod pranaroda prvi začeci štovanja prirode. Uporedo s kultom vode, ognja, groma i na nebu svijetla Sunca, razvio se i kult stabla. Nekad su narodi držali, da se u krošnjama stabala nalaze sjedišta moćnih bogova, opet kod Slavena mnoga su stabla bila posvećena pojedinim bogovima, kao npr.: hrast Perunu, jasen Sutvidu (Svantevidu), lipa božici Vidi, a breza bogu žetve Potrimbi. Kad bi povjetarac zanjihao njihovim granjem, a lišće zašuštalo, vjerovalo se, da se to zbiva po volji nekog božanstva.
Pod starim granatim stablom hrasta sabrali su se nekad starješine vijećajući o potrebama svoga roda; pod drugim starim hrastom na humku prikazivao je starješina ili žrec žrtvu bogu Perunu, a negdje ispred sela pod lisnatim hrastom ili lipom skupljena je mladež pjevala pjesme u slavu Perunovu.
Ostaci kulta stabla sačuvani su ne satno u hrastu, lipi i javoru, nego i u jeli, boru i cipresi. Jela predstavlja najljepše zimzeleno drvo u svim gorama i svuda dokle dopire jela označuje granicu zimskog snijega i leda na gorskim visinama.

U pribaltičkim krajevima istočni Porosjani držali su golema stabla svetima, osobito stare hrastove i breze, a poštovali su staro »trojstvo«, sastojeće iz tri boštva: Peruna gromovnika, Potrimbe boga žetve i Pokola zloduha podzemlja. Kultne obrede održavali su u sjeni granatih hrastova, a imali su na sve strane i drugih svojih svetišta i svetih gajeva koje su nazivali »Svantomesto«. U takovim svetim mjestima vidjeli su se pod starim hrastovima ogromni kameniti žrtvenici na kojima su u staro vrijeme starješine ili žreci održavali obredne službe, a tu se prinosilo i žrtve u obliku zemaljskih plodina, novca i manjih životinja, a ponekad klalo se i vola.

Jedno od tih molbišća nalazilo se na Romavskoj Poljani koja se rasprostire u šumovitom predjelu između rijeke Pregole i Ale. Tamo je od davnine postojalo ograđeno čuveno »Svantomesto« tj. sveto mjesto, u sjeni mnogobrojnih krošnjastih hrastova, kamo su ljudi hodočastili sa svih strana da se poklone i bogovima troboštva prinesu žrtve, te da po starom običaju koji listak ili grančicu sa svetih hrastova svojim kućama ponesu za očuvanje zdravlja i za dobrobit sebe i svojih članova obitelji.
Najveća znamenitost ovoga »Svantomesta« bila su tri hrasta, koja su izrasla u tom svetom gaju, i na kojima su bila urezana naličja od tri božanstva: Peruna, Potrimbe i Pokola. Na svakom od tih stabala bilo je po jedno obličje od ovih boštava prosto urezano na stablu. Na srednjem hrastu isticao se lik Peruna, a sa strane vidjelo se Potrimbu i Pokola.
Kod obavljanja obreda žreci su gatali i molili pomoć za rodnost zemaljskih plodina, i izricali zahvalnice za dobru žetvu itd. Perunu i žetelačkom bogu Potrimbi seljaci su palili »desetinu« žita, te klasjem i cvijećem kitili njihove likove, a ispod lika Pokola zapalili su ovlaženo lišće hrasta i dimom kadili zloduha lik, kako nebi narodu nahudio ili štetu nanio. Ujedno su obhodili oko svetišta i najzad u veselju kolo zaigrali.

Poslije pokrštenja, bilo je još uvijek štovalaca »trojstva« pod hrastovima, kitilo se i palilo žrtveno žito, ali to je dalo povoda, da su kršćanski glavari daljnje štovanje stabala zabranili, te najzad ih dali posjeći, a na starim »svetim mjestima« sagradiše crkve i kapele.
O Pomeranskim Slavenima iz okoline Šćećina pripovijeda se da su tamo imali velik krošnjat dub, pokraj kojega je bio izvor vode i narod je vjerovao da tu prebiva neko božanstvo, koje se u veliko štovalo. A kada je biskup bamberški naredio, da se taj dub posiječe, došao je narod i molio da mu ga ostavi za uspomenu, a obećavali su mu da tamo neće više obavljati nikakva neznabožačkoga čina, nego da će se samo u njegovoj sjeni odmarati.
Ogromna stabla hrasta rasla su na humcima, i često su po više stotina godina stara, a narod ih je osobito štovao. Takovih ogromnih kultnih hrastova bilo je mnogo, te su ih i za kršćanskog doba veoma poštivali. Obično su se viđali pod tim stablima ogromni kameniti žrtvenici na kojima su ljudi u staro vrijeme žrtvovali bogovima dolične žrtve. Tih žrtvenika bilo je vidjeti u slavenskim zemljama sve do konca 15. stoljeća, jer su još uvijek ljudi držali stabla svetinjama. I grane hrasta bile su im svete, pa su majke hrastovo lišće i grane prinosile bolesnicima, da bi prije ozdravili.

I u našoj domovini zapaženi su mnogi tragovi štovanja gorostasnih hrastovih stabala; u gorovitim i šumovitim predjelima. Naročito u Bosni bilo je starih vjerovanja, da se ne smije posjeći stari hrast ili lipa, jer bi onaj koji bi ga posjekao mogao umrijeti ili teško oboljeti. A ako bi to ipak netko učinio, morao je na panju odsječenog stabla prinijeti žrtvu, time, da nekoj domaćoj životinji, kokoši ili janjetu odsiječe glavu sa istom sjekirom kojom je stablo sjekao, pa mu se neće ništa dogoditi. U Bugarskoj je također narod prilazio izvjesnim »svetim drvećima« da moli za kišu i priloži zavjetne darove. Mnoge slične vijesti, sačuvane su nam u starim crkvenim zapisima.

Opet kićenje bora i jele pred Novu Godinu, znači slavljenje mladog Sunca kad se rađa da zemlju sve toplije obasjava, i da nadvlada zimske zle duhove. Napokon, zimzelene vitke ciprese sretamo često nad grobovima pokojnika. Cipresa smiruje i dira u osjećaje ljudske, zato se cipresom kiti grobove, jer simbolizira zagrobni život, život prošlosti i zaborava. U ono vrijeme raširilo se mišljenje, da su ljudi postali od stabala i da se njihov duh po smrti ponovno vraća u okrilje stabla. I kod predaka slavenskih postojalo je jednako mišljenje. U stanovitom su stablu zamišljali sijelo dobrog djedovskog zaštitnika. Takvo se stablo gajilo i prinosilo mu se žrtve.
Bit obožavanja stabla sastojao se u tome što su drevni pređi stabla smatrali sijelom nekog svoga dobrog pokojnika, koji njih štiti.

Kod Istočnih Slavena bilo je štovanje drveća, bilja i cvijeća veoma razvijeno i u proljetno doba održavane su velike svečanosti u sjeni nekog starog stabla i u čast božice Vesne, Lade i mladog boga Jarila, a pred žetvu slavilo se i kult Kupala. Za vrijeme ovih svečanosti, cvijećem okićeni lik nekog od navedenih idola smješten je ispod granatog stabla, hrasta ili lipe. Zatim je okupljeni svijet prilagao svoje darove ispred idola, a uz to se pjevalo pjesme i najzad zaigralo kolo.
Zna se o starim Rusima da su štovali dub kao sveto drvo. Naročito na jednom otoku na Dnjepru imali su oni jedan takav sveti i, kad su dizali vojnu na Carigrad, skupljali su se pod njegovom sjenom žrtvujući pijetlove i kokoši i u njegovu koru zabadajući strijele. (Iz napisa Constantin Porphirogenet: »De administrando imperio 9«).

Na rijeci Desni je pronađen stari dubov panj i u njemu utaknuti kaljci divlje svinje, što nam služi kao očigledan dokaz i svjedočanstvo za kult demona, o kojem se vjerovalo da živi u dubu, a kaljci bi kao takovi trebali da budu neki trofeji iz lova na veprove, poklonjeni zaštitniku duhu odnosno demonu, koji je u njemu.

Stablo u svjetlu legendi

O »Stablu svjetlosti« pričaju potomci gotovo svih starih naroda. U početku nije bilo ništa, samo beskonačnost i more, a kraj mora Jasen-Svantibor, svjetsko stablo, osovina Svijeta. To svijetotvorno stablo nadvisuje sve visove, krošnja mu siže iznad Svarogovih i Perunovih dvori, a žile zadiru u carstvo Crnoboga. Tu su dvori bogova: Vidingrad, Svitava i Svitogorski gajevi.

Posljednjih godina prošlog stoljeća, kraj derventskog groblja »Rabić« stajao je prastari šuplji hrast i pod njim grobni humak.
Seljački svijet, vidjevši svjetlucanje iz šupljine hrasta (što je potjecalo od fluorescirajućih gljivica), iz neznanja, to držaše za čudo, pa je narod hodočastio tom hrastu.
Proljetnih dana 1901. godine vjetar je srušio taj stari hrast, a s tim je i mit o »svetom svjetlu« nestao.

Ovaj događaj i sijevanje munja s gromotresima, pobudili su u meni za mlađih dana, dubok utisak o čudesnim zbivanjima u prirodi i njihovu utjecaju na ljude.
Po tom se, u mojoj rodnoj Derventi rodila početna zamisao o traženju uzroka sujevjerju kod ljudi, iz čega je kasnije iznikla želja za ispitivanjem mitologijskih zbivanja u prošlosti slavenskih naroda.

Poslije smrti biskupa Ditmara godine 982, u Pragu je za biskupa izabran Vojtjeh sin češkog vojvode Slavnika. U ono vrijeme u Češkoj, Moravskoj, Šleziji i u područjima Poljske sve do obala Baltika, vladalo je neznaboštvo i praznovjerje u staleškim krugovima, pa i u narodu.
Sve nastojanje mladog biskupa oko kršćanskoga napretka u Češkoj bilo je uzaludno. Vidjevši da ga nisu htjeli slušati, on se odrekne časti biskupa i ode kao misionar u neznabožačke krajeve Sjeverne Poljske i počne u Pomorju istočno od Gdanskog držati kršćanske propovijedi.
Ali ni ovi pribaltički Slaveni nisu htjeli slušati propovijednika, već su ga vrijeđali i progonili od mjesta do mjesta.
Kad je stigao do bazena rijeke Pregole, gdje se u lokaciji Romowog Polja nalazilo (misterijem ovito) neznabožačko svetište, zvano »Svanto-mesto« tj. sveto mjesto, on se odlučio da i ovdje održi svoju propovijed.
Svantomesto na Romovom Polju to je bio kompleks stare šume, gdje se poštovalo staroslavensko »trojstvo«, koje su sačinjavali božanstva Perun - Trebun - Pokola. Te »svete šume« bile su ograđene plotom za zaštitu od stoke i »zlih ljudi« i u njih nije smio nitko osim žreca i svećenika ovoga svetišta ulaziti, i teško onom nesretniku, koji bi se usudio ulaziti u ovo »sveto mjesto«. Odmah bi ga nesmiljeno, svome »božanskom« trojstvu, žrtvovali.
Ni ovdje nisu htjeli slušati propovijednika, a pristaše poganskog vje-rovanja na Romovom Polju opriješe se i na 23. travnja 997. god. Vojtjeh je dovršio svoj život tragično.

Kod Baltičkih Slavena sveto drvo je bila breza. Žene, upregnute ispred kola, išle bi u povorci u šumu i odabrale brezu koja je svečano prenesena do mjesta svečanosti. Drvu su bile odsječene sve grane osim onih na vrhu koje su ostale kao kruna na vrh stabla. Na isto tako svečan način to je drvo zabodeno u zemlju i okićeno girlandama cvijeća. Sve ove radove vršile su žene. Muškarci nisu smjeli taknuti to »sveto drvo«. Uz neki ceremonijal, ispred svetog drva prinašane su žrtve, i na kraju jednom pijetlu se rezao vrat, u znak krvne žrtve prema slavljenom boštvu.

Kult drveća
Izvorna izvješća - dokumentacije - svjedočanstva

Stari Slaveni prebivali su u velikim lipovim šumama. U literaturi se lipa spominje kao sveto slavensko drvo, što znači da su Slaveni prije prijelaza na kršćanstvo poštivali božanstvo šume, dakle i dušama bili povezani s lipom. Prema predaji, vršili su obrede i podnosili žrtve ovom božanstvu.
(N. Smolčić: »LIPA U ŽIVOTU STARIH SLAVENA - Vjesnik - 1960.)

Kult stabala je u glavnom, posljedica vjerovanja, da su ljudi postali od stabala odnosno drveta ili da po svojoj smrti produžuju život u njima, ili pak da su ona sjedišta viših bića, od kojih je primitivan čovjek činio zavisnom svoju sreću ili nesreću u životu, pa otuda, može da nara bude jasna i pojava da su u svih Indoevropljana, pa i u Slavena u tom pogledu bila objektom naročitog štovanja napose ona drveća, koja se ističu svojom velikom starošću, kao napr. dub, hrast, lipa i dr.
U stanovitom su stablu zamišljali sijelo dobrog djedovskog zaštitnika. Takovo se stablo gajilo i prinosilo mu se žrtve. Mnoga su stabla bila posvećena pojedinim bogovima, tako hrast Perunu, a jasen Sutvidu (Svantevidu). Kao što je jela i ostali crnogoričin zimzelen simbol sjevera, tako su i zimzelene vitke ciprese simboli blagog juga. Cipresom se kiti grobove, jer simbolizira zagrobni život.
(Dr Nikola Sučić: HRVATSKA NARODNA MITOLOGIJA - Zagreb 1943)

Od iskona, o drevni dube, što dva ti sv'jeta prekri grana, gdje Jadran-vali žalo ljube, do Tihog tamo Oceana, i preko gnjezdo, ptica ista i rod i riječca materina!
Sto miriš svetog Kremlja širom, sred grada cvateš Libušina, nad savskim šapćeš biser-virom, i lovćenskih vrh visina, nad Labom činiš hlada, i vrhu kama Vavelova, i sveto što ti sjeme pada po grudi grada Metodova!
(Silvije Strahimir Kranjčević: »SLAVENSKA LIPA« - Zagreb 1960.)

Za sjeverozapadne Slavene imamo svjedočanstvo u pripovijedanju kroničara Helmolda (oko 1170. g), koji potvrduje Prokopijeve vijesti o kultu Slavena i upotpunjuje ih utoliko, što veli, da su Slaveni pored jednoga glavnoga boga, o kojem govori Prokopije (Prokop. B. G. III. 14 ed. Bonn. p. 334) priznavali i imali različnih drugih božanstava, a medu njima i takovih »quibus arva, silvas, tristitias atquev voluptates attri-bunt...» (Helmoldi Chron. I. 83.)

O Slavenima iz Meklenburškoga kraja on također u tom pogledu tamo (op. c. 47) spominje da imaju mnoštvo predrasuda i praznovjerica »o gajevima i izvorima«, da ti Slaveni običavaju zaklinjati se drvećem, izvorima i kamenjem: »et inhibiti sunt Sclavi de cetero jurare in arboribus, jontibus et lapidibus« (op. c. 83). U njihove svete gajeve kršćanima je bio zabranjen pristup tako da se Helmold žali: » .... sve do današnjeja dana, pored svega toga da im je sve drugo s našima zaiedničko, ne dozvoljavaju jedino da se ulazi u gajeve i pristupa vrelima, za koje drže, ia bi dolaskom kršćana bili oskvrnjeni.« (Helmold 1.1.)
Prenešeno iz Helmolda »CHRONICA SLAVORUM«.

Na ostatke poganskoga kulta raznih prirodnih pojava, po i stabala u starih iako pokrštenih Rusa odnosi se mjesto u Nikonovskom letopisu za god. 1396.), gdje se spominje permski episkop Stefan i o njemu se kaže da živi »po sredi nevjernyh čelovjek, ni Boga znajušćih, ni zakona 'jedjaščih, moljščesja idolom, solncu, ognju . .. dreviju ... « (cit. Niederle op. c. 66). I u životu Konstantina Muromskoga kaže se o poganskim običajima tadašnjih ruskih Slavena: »duplinam drevjanym vjetvi ubrucem ob vješivajušče i sim poklonjajuščesja .. . «.
Novgorodski arhiepiskop Makarije u poznatom pismu na Ivana Groznoga konstatira, da se je medu novgorodskim Slavenima sve do njegovih vremena (prvom polovinom 16. stoljeća), pored drugoga, sačuvao i poganski običaj štovanja gajeva i prinošenja žrtava njima u čast. Kiril Turovski se raduje, što su se primanjem kršćanstva prestali nazivati različni prirodni pojavi predmeti, pa i drveća, bogovima: »Obnovisja tvar: uže bo ne narekutsja Bogomstihija ... ni drevesa ... Otsele no ne priemlet' ad treby zakalaemyh otci mladenec' ni smert' počesti: bresta bo idolosluženie«.
(Prenešeno iz Ponarew: PAMENT. I. 136., te iz Niederle: SLOVANSKE STAROŽITNOSTI - Praha 1916.)

U Homilijaru biskupa praškog odnosi se na sujeverje češkoga naroda mjesto gdje stoji: (...štovali su jedni rijeke i oganj, drugi gore i drveće.
I kao što to mnogi pogani dosad čine, ima ih i u ovoj našoj zemlji rlo mnogo koji se klanjaju demonima«.) Zatim zabranjuje vjernicima
.. i, da ne bi ni pod kakav način prinosili žrtve bilo stablima bilo izvorima, i da ne traže pomoći ni od stabala ni od izvora ni bilo gdje od poganskih idola.
(Hecht: HOMILIAR DES BISCHOFS VON PRAG - Prag 1863)

Prerna starom poljskom kazivanju iz 15. stoljeća, postavljali su Poljaci posude sa jelom stablima i biljkama. (Briickner, Kazania II. 330, 341.)
Godine 1629-30. svećenik javlja u Rim, da narod u Bosni drži u velikoj časti neko drvo zvano »lipa« koje se nahodi u pustošnom kraju, i gdje svake nedjelje za »devete lune« skuplja mnoštvo naroda, kršćana i muslimana, sa zavjetnim darovima, svijećama i sitnim predmetima. Župnik iz okoline služi pod njom službu, i sabira darove od prisutnoga svijeta. O spomenutoj lipi, hodočašću naroda i njenu štovanju od kršćanskog svijeta pisao je Ivan Toma Mrnjavić u životu blaženog Augustina, biskupa zagrebačkog, o kome kaže Mrnjavić, da je on tu lipu zasadio. (Svjedočanstvo u »Appendic. ad comentarios de rebus Hungaricae provinciae ordin. praedicatorum. Viennae 1637.)
(Prenešeno iz ACTA BOSNAE - MONUMENTA SPECT. HIST. SLAV. MERID. XXIII. 1892. 391)

Prosti je narod ipak i dalje držao u časti stara drveća, pričao o duhovima, koji prebivaju u gustim šumama; pod njihovim hladom održavane su njihove igre, a obavljani su tu i različni bogoljubni obredi. Neke praznične svečanosti, koje padaju u proljetno doba i danas se od slavenskog seljačkog svijeta svetkuje, kadšto u gori i dubravama. (Afanasjev).
Uspomena na nekadašnji kult drveta sačuvala se i u ruskim poslovicama, kao: »V ljesu živut, penju Bogu moljatsja.« - »Žili v ljesje, molilis' pnjam, ili penju.« - »V ljesju rodilis', pnjam molilis'.« - »V ljesje žit' - pen kam Bogu molitsja.« (Ajanasjev, op. c. II. 325.)
(A. Afanasyev: POETIČESKIJA VOZZRENIJA SLAVJAN NA PRIRODU - Moskva 1866/9)

Stari Slaveni su nazirali u svakom stablu po svoga dobroga ili zloga duha koji oživljuje i tu se održava. Stoga su ona stabla i šume štedjeli, a pojedina odabrana stabla i obožavali, (trešnju, jabuku, lješnjak itd) osobito ona koja su bila plodna i podavala hranu.
Ponajsvetije drvo kod Starih Slavena bio je dub ili hrast, zato se nalazilo staroslavensko »trojstvo« (Perun, Trebun i Pokola) pod granatim hrastom. Šume gdje su se ovi bogovi poštovali i kojima su vječnu vatru ložili bile su ogradene plotom, za zaštitu od stoke i zlih ljudi. U njih nije smio nitko osim svećenika ulaziti i teško onom nesretniku, koji bi se usudio u takvo sveto mjesto ulaziti. Odmah bi ga nesmiljeno bogu žrtvovali. Kroničari pripovijedaju, da je u svetim šumama raslo i po više tisuća ogromnih hrastova. Takav jedan stari hrast je rastao kod Torunja, kažu da je imao 20-30 lakata u opsegu, te se je uvijek zelenio.
(Dr Gržetić Nikola: O VJERI STARIH SLAVENA PREMA PRAVERI ARIJACA... - Mostar 1900.)

Po carskoj kronici Konstantina Porfir., zna se o starim poganskim usima, da su štovali dub kao sveto drvo. Naročito na otoku svetoga Đurđa na Dnjepru imali su oni jedan takav sveti dub, i kad su dizali vojnu na Carigrad, skupljali su se pod njegovom sjenom žrtvujući pijetlove, kokoši, meso i u njegovu koru zabadajući strijele.
(Constantin Porphirogenet: »DE ADMINISTRANDO IMPERIO« (9) - Carigrad.)

O ruskim Poljanima priča se u Novgorodskom Letopisu o njihovu vjerskom životu prije nego su primili kršćanstvo (za god. 854.): »bjahu že oganje, žrušče ozeromi kladjazemi i roščeniem, jakože pročii pogani«. (Cit. Niederle Sl. St. o. 27)

Poput, već na drugom mjestu spomenutoga Svatobora, tj. svetog bora Čeha imamo analogno Sivietni Dab (sveti dub) u Čenstohovu u Poljaka. Nied. c. 27.) (L. Niederle: SLOVANSKE STRAŽITNOSTI - Praha 1916)

Na rijeci Desni je pronađen stari dubov panj i u njemu utaknuti kaljci divlje svinje, što nam služi kao očigledan dokaz i svjedočanstvo za kult demona, o kojem se vjerovalo da živi u dubu, a kaljci bi kao takovi trebali da budu neki trofeji iz lova na veprove, poklonjeni svetome dubu odnosno demonu, koji je u njemu. Poljani su imali »svetih dubova« koji su i bili posvećeni bogu Provenu, tj. bogu Perunu. Okolo tih dubova bili su i drevni plotovi sa dvoja vrata. Tu su se prinosile žrtve i obavljala služba. Unutra su smjeli samo žreci i oni koji su htjeli prinositi žrtve, i koji su bježali da se spase od smrti i tamo nađu utočište. Još se spominje o Poljacima da su u čast bogu Perunu (in dei Piorun laudem) uvali dan i noć oganj od dubova drva. (Petar Bulat: POGLED U SLAVENSKU BOTANIČKU MITOLOGIJU - Zagreb 1932)

Kod Baltičkih Slavena sveto drvo je bila breza. Žene, upregnute ispred vola, išle bi u povorci u šumu i odabrale brezu koja je svečano bila prenesena do mjesta svečanosti. Drvu su bile odsječene sve grane osim onih a vrhu koje su ostale kao kruna na vrh stabla. Na isto tako svečan način to je drvo zabodeno u zemlju i okićeno girlandama cvijeća. Sve ove radove vršile su žene. Muškarci nisu smjeli taknuti to »sveto drvo«. Uz neki ceremonijal, ispred svetog drva prinašane su žrtve, i na kraju idnom pijetlu se rezao vrat, u znak krvne žrtve prema slavljenom boštvu zamišljenom u liku okićenog »svetog drveta«.
(Iz objavljenih bilješki u »BROCKHAUS LEXICONU« izdanja Leipzig 1886.)

Poslije pokrštenja, bilo je još uvijek štovalaca »trojstva« pod hrasto-vima, kitilo se i palilo žrtveno žito, ali to je dalo povoda da su kršćanski glavari daljnje štovanje stabala zabranili, te najzad ih dali posjeći, a na starim »svetim mjestima« sagradiše crkve i kapele.
O Pomeranskim Slavenima iz okoline Šćećina pripovijeda se da su tamo imali velik krošnjat dub, pokraj kojega je bio izvor vode i narod je vjerovao da tu prebiva neko božanstvo, koje se u veliko štovalo. A kada je biskup bamberški naredio, da se taj dub posiječe, došao je narod i molio da mu ga ostavi za uspomenu, a obećavali su mu da tamo neće više obavljati nikakva neznabožačkoga čina, nego da će se samo u nje-govoj sjeni odmarati.
(Petar Bulat: POGLED U SLAVENSKU BOTANIČKU MITOLOGIJU - Zagreb 1932.)

Prokopije, koji je prvi zabilježio vijest o vjeri i bogoslužju starih Slavena (oko 552. god) ne spominje izričito da bi u njih bio raširen kult šumskih i stabalnih demona, ali zato nalazimo potvrdu, napose za Južne Slavene u Makedoniji, koje je jamačno, u prvom redu imao u vidu gdje se s obzirom na to pitanje o njima kaže: »i pače panon nerazmjejšaja, kameniam i dreviam vjerušće ... « (Iz objavljenih bilješki pod naslovom: »ED LAVROV fol. 11.«)

Tragovi starijeg kulta drveta zapažaju se u vjerovanju našega naroda
o takozvanim »sjenovitim stablima«, kako ih Vuk Karadžić opisuje: »U Grblju kod Kotora pričaju da između velikih drveća ima i »sjenovitih«,
i ako ih tko posiječe može da umre ili teško da oboli. Tko je posjekao takvo drvo valja da na panju njegovu živoj kokoši odsiječe glavu onom sjekirom, kojom je drvo sjekao, pa mu neće ništa biti. Time se očevidno smjera na nekadašnje prinošenje krvnih žrtava. (Iz Vukovih »Život i običaji... str. 236)
(Vuk St. Karadžić: ŽIVOT I OBIČAJI NARODA SRPSKOGA - Beč 1867)

U Bugarskoj običava narod izlaziti pod izvjesna »sveta drveta«, da se tamo moli za kišu, pod njima blaguju i daju zavjetne darove. U selu Lokorsku (okrug Sofija) bila su tri velika duba, pod kojima su se seljani skupljali na službu o svetkovinama. U drugom mjestu u Bugarskoj skupe se seljani s popovima i krenu na tzv. »Borovu mogilu« noseći jagnje, vino i drugo i pod jednim visokim drvetom se klanjaju i drveće podaruju sitnim darovima.
U bugarskom zapisu iz 14. vijeka stoji, da je jedan tzv. »Perunov dub« služio kao međaš imanja, što ga je knež Lav Danilović darovao premišaljskoj biskupiji (Golovackii, Rusk, hrest. 317.). Neki su u Bugarskoj tražili da se obnove stara prostonarodna vjerovanja, i da bi se jednom dubu iskazivala božanska počast, i pod njegovim hladotn da bi se prinosile žrtve u ovcama i drugim životinjama. - Poput svetog Bonifacija u Nijemaca, i Vratislava u Čeha, naredio je sv. Teodosije trnovski, da se taj dub odsiječe.
(Obavijesti iz SPOMENIKA O ŽIVOTU prep. SV. TEODOSIJA - Sofija 1302.)

God. 982. pražki biskup Vojtjeh, sin vojvode Slavnika brinuo se da narod privede kršćanstvu koji je još bio preostao poganski, i da se unište poganske nepodobštine. - Ipak nalazilo je njegovo nastojanje dosta otpora onih, koji ne htjedoše napustiti svoje poganske običaje. Nastojanje Vojtjehovo da omeđaši mnogoženstvo i ženidbu među rođacima i da se prekine trgovina s ljudima imaše na putu poteškoće koje se ne mogahu nadvladati. Oslobodivši se časti biskupa, on ode u Poljsku, gdje ga knez Boleslav Hrabri uputi lađom na Visli kao misionara u poganske naseobine istočno od Gdanskoga. Tu je dovrsio svoj život tragično, jer mu se pristaše poganskog vjerovanja na Romovu Polju, koje su pogani štovali kao sveto, opriješe i god. 997. okrutno ga umoriše.
(Vaclav Vladivoj Tomek: Iz I. knjige - POVIJEST PRAGA - Prag 1857)

U Pragu je 982. god. izabran za novog biskupa Vojteh, sin českog vojvode Slavnika.
Sve nastojanje biskupa Vojtjeha oko kršćanskog napretka njegova i tada u Češkoj bilo je uzaludno. Staleži i narod podali se neznaboštvu
praznovjerju, nisu ga htjeli slušati. - On se odluči da kao misionar ide u neznabožačke krajeve, sve do Pomorja baltičkog i grada Gdanskoga.
Ali ni ovdje nisu htjeli slušati propovijednika, nego ga vrijeđali i gonili od mjesta do mjesta. No tim putem kod Romovog Polja, bude ubijen.
To se dogodilo 23. travnja 997. godine.
(S. K. Sakač: Iz starih Kronika - u Arhivu PONTEFICE ISTITUTO ORIENTALE - ROMA 1967)

Drevna Rujana - o postanku najranije slavenske države

Nestale rujanske drevnosti
Vrijeme gradi i razgrađuje. Od davno minule slave, danas strše samo još strme hridi iz mora.

NAJSTARIJA POVIJEST otoka Rujane (njem. Rügen) velika je nepoznanica. Tek ostanci iz kamenog i željeznog doba pokazuju, da je tada život tamo bujao, a stanovnici, da su bili starogermanski doseljenici iz nordijskih krajeva. Zvali se, po nekim izvorima Rugijci, ali u 4. stoljeću u povodu seobe naroda oni su otisnuti sve do Dunava i Italije, gdje su u ljutim bojevima kraj Vezuva izginuli.
Otok Rujan naselila su tada slavenska vendska plemena Rujani. Tu osnovaše svoju nezavisnu državu, i ostadoše tamo kroz hiljadu godina, sve do u 13. stoljeće. O njihovu životu u najdavnije doba zna se vrlo malo, tek od 8. stoljeća poznato je, da su po čitavom otoku imali svoje utvrde i gradine i da su pokapali svoje mrtve u grobne humke od kojih i danas ima još ostataka. Sa sigurnošću možemo ubrajati u starodrevne gradine slijedeće lokalitete:
Pradrevni URKAN i JAROMIRGRAD na Arkunu, RUJANGRAD (Rugard) kod Bregane današnjeg Bergena, PASTUHGRAD (Hengst) kod Sasnice, utvrde i opkopi kod Werdera, te ostaci gradine KORJENCI u južnom dijelu otoka Rujane kod Garz-a. Grad Korjenci (Karenc) nalazi se kraj Korjeničkog jezera, a dobio je svoje ime po slavenskom plemenu Korjenci, koji su se tamo naselili.

TVRĐAVA HAMMABURG Slika od slavenskih utvrda nemamo, ali iz opisivanja nordijskih ljetopisaca Gramatika i Helmolda, možemo naslutiti kako je izgledala arkunska utvrda. Tu nam pomaže i uščuvana slika franačke gradine Hammaburg kraj rijeke Labe, koju je podigao sin Karla Velikog Ljudevit Pobožni oko 820. god. i utvrdio je palisadama i bedemima visokim preko 6 metara.

O ovim slavenskim gradovima postoje mnoge priče, i jedna od tih je slijedeća:
»U tom gradu živio je nekad zarobljen moćni poganski kralj, kojega je jedna djevica trebala nakon hiljadu godišnjeg prokletstva osloboditi. Ona je morala svake Ivanjske noći između 12 i 1 sat na zidine grada se popeti, sve dok se pred njenim nogama ne otvori zemlja i ona se spusti u dubinu. Tamo se nađe veliko blago, ali se nijedna djevica nikad nije vratila.«

Pored gradina, velika su znamenitost još i ogromni grobni humovi (Hunengraber) koji se nalaze razasuti po otoku Rujani.

To su grobovi nasuti zemljom dugi 12—16 m, široki 4—8 m i do 10 m visoki. Kameniti grobovi složeni su od ogromnih kamenih gromada. Unutrašnjost grobova je kroz tanje ploče razdijeljena u odjele 70 — 110 cm velike, koji su pokriveni kamenim pločama. Mrtvaci su pokopani u čučećem položaju. Najbolje očuvani grobni humci su: humak Dubberworth kod Sagarda, onda grobni kolos-hum Nobin nedaleko Arkuna, humski grob »Šumski dvor« (Waldhalle) kod Sasnica, otvoreni grobovi u Mukranu, humski grobovi kod Putbusa, i onih čuvenih devet ogromnih grobnih tiumova kod Rambina sjeverno od Stralsunda, starih hiljadu i više stotina godina. Na sjevernoj strani otoka Rujane, na strmoj hridi, strši iznad morske razine rt ARKUN, lat. Arkona, a od Nordijaca zvan Orekunda. Na vrhu te hridi nalazio se još od prvog doba dolaska Slavena na Rujanu, stari slavenski grad URKAN, kojega su Rujani podigli i po kojemu je rt Arkun dobio ime. Ostaci temelja i kamenja od bedema postoje i danas. Unutar toga prostora nalazilo se staro slavensko svetište posvećeno bogu SVANTEVIDU. To je izgleda jedno od najstarijih poznatih kultnih mjesta Slavena, postojeće još od 4. stoljeća.

Lik Vida iz najranijeg doba
Kod O Garza postojao je u 8. stoljeću grad Korijenci (Karenc) sa tri slavenska hrama

Kasnije je tu izgrađen i hram, a obnavljan je više puta u toku vremenskih razdoblja, dok nije napokon u 11. stoljeću bio podignut mnogo spominjani veličanstveni hram s ogromnim kipom rujanskoga boga Sunca i rata Svantevida. Otok Rujan spominje se u mnogim legendama i starim ruskim kronikama, u kojima je njegovo ime navedeno pod nazivom otok Bujan. Ruski historičar Vilinbahov uspio je otkriti da se legendarni Bujan po geografskim i historijskim obilježjima potpuno podudara sa drevnim otokom Rujanom, i da se na njemu nalazilo općeslavensko pogansko svetište Arkun.

Karakteristična strma kredna stijena na obali otoka Rujana

U prvim stoljećima nakon svog dolaska na otok Rujanu, Slaveni su štovali božanstvo Sunca Svantevida s jednom glavom, po uzoru na svoje stare slavenske bogove Svaroga i Peruna. O tome svjedoče pronađeni reljefi i statue koji prikazuju jednoglavo sunčano božanstvo Svantevida.
Kao što se vidi, na slici je prikazan kameni reljefni lik rujanskog boga Sunca Svantevida koji ima jednu glavu, a u rukama drži rog obilja. Ovaj dragocjeni spomenik i svjedok iz najdavnije prošlosti drevnih Rujana, nalazi se na čuvanju u staroj crkvi gradića Altenkirchena, koji po ovoj crkvi i nosi svoje ime.
To je mjesto udaljeno svega 10 km od rta Arkuna, gdje je nekad stajao čuveni Svantevidov hram, a možda je potom, u doba pokrštenja Rujanaca taj kip i dospio u riznicu ove crkve.

SVETOVID ili SVANTEVID
Staroslavensko božanstvo plodnosti

Kasnije, kad su Rujani postali jakom silom na Baltiku, pretvorili su Svantevida u četveroglavo božanstvo, kao simbol svoje moći na četiri strane svijeta.
U južnom dijelu otoka Rujane, na 15 km do Stralsunda nalaze se razvaline starodrevnog slavenskog grada Korjenci (Karenc), tamo postoji danas gradić Garz. Ostaci gradine Korjenci, također su od historijskog značaja, jer je to bio drugi glavni grad starih Rujana, a ujedno je tu bilo i drugo kultno središte rujansko. U samom gradu Korjenci postojala su tri hrama za tri različita idola čudnovatog naličja, bili su to: Rugievit ili Ruievit sa sedam lica, Porevit sa pet glava, i Poremut sa 5 lica. Izgleda, po tim oblicima da je rađen i lik arkunskog četveroglavog boga Svantevida.

Od svoga doseljenja Rujani su živjeli u rodovskim zadrugama, a bavili su se poljoprivredom, stočarstvom, lovom i sitnim obrtima. Vladali su nad njima domaći knezovi u vezi sa svećenstvom koje je imalo velik utjecaj u državotvornom životu. Vjekovima odvijao se kultni život starodrevnog slavenskog plemena Rujana i premnoga povjesna zbivanja prešla su preko otoka Rujane, kao i o njihovim borbama na kopnu i moru, a naročito o njihovom štovanju starih slavenskih božanstava, a napokon i o tome kako su održali svoju nezavisnost kroz čitavih tisuću godina.

U mnogim historijskim djelima opisani su bojni podvizi Starih Rujana, a također opširno je pisano i o njihovu fanatičnom kultu u idola SVANTEVIDA, staro slavensko božanstvo Sunca i rata. O njima je spomena i u svjetskim enciklopedijama: Brockhaus-Leksikonu, Izdanjima Larousse-a u Parizu, »Mythology Slavonic« u Londonu, Spammers Weltgeschichte u Leipzigu, u Velhagen-Klassings »Die Insel Rügen«, Otto Wendlers »Geschichte Rügens«, u Jugoslavenskoj Enciklopediji Zagreb, u ruskoj literaturi, u djelima južnoslavenskih pisaca i napokon u znamenitoj Povjesnici »HISTORIA DANICA« koju je godine 1208. napisao danski ljetopisac Sakson Gramaticus.

POSEBNI PRILOG U vezi kamenog reljefa sa likom arkunskog boga Svantevida, koji se nalazi u Altenkirchenu na otoku Rujani, suočen sam s vrlo zanimljivom obavijesti u našem »VJESNIKU« od 6. 5. 1962. da je u Laussellu u Francuskoj pronađen kameni reljef prethistorijske tzv. »Venere«, koja potječe još iz doba od 10.000 godina pr. n. e. ČUDOVIŠNA SLIČNOST PRETHISTORIJSKE VENERE IZ LAUSSELLA S RELJEFNIM LIKOM SLAVENSKOG BOŽANSTVA SVANTEVIDA Očigledno se vidi, da je po istovjetno zamišljenom principu lasselske Venere, rađen i lik arkunskog Svantevida, s rogom obilja u ruci kod jednog i drugog spomenika, a jedino s razlikom što je Venera ženski lik, a Svantevid muško božanstvo. Nevjerojatno je velika sličnost ovih dvaju likovnih figura, iako njihov postanak vremenski razdvaja punih dvanaest milenija godina. Venerina statua iz doba od 10.000 godina pr. n. e.

Drevna Rujana
Izvorna izvješća - dokumentacije - svjedočanstva

Otok Rujan koji leži u zapadnom dijelu Baltičkog mora, naseljen je u 4. stoljeću od slavenskih vendskih plemena RUJANA. Oni su na čitavom otoku imali svoje naseobine i utvrđene gradine, a bavili su se zemljoradnjom, lovom i pomorstvom. Svoje mrtve pokapali su u grobne humke, štovali su stara slavenska božanstva i podizali poganske hramove; bili su ratoborni i tu se održali kroz tisuću godina. Glasovito rujansko svetište Arkun bilo im je vjersko središte.
(Librairie Larousse: MYTHOLOGIE SLAVE - Paris 1962.)

RUJAN — RUGEN. Istraživanjem ruskih učenjaka otkriveno je, da se na otoku Rujanu prije tisuću i više godina nalazilo općeslavensko pogansko svetište Arkona. Rujan je bio naseljen pripadnicima ratobornog slavenskog plemena koje je dulje od svih ostalih zapadnih Slavena sačuvalo svoje jezične i plemenske osobine. U prvobitno doba taj otok je nosio ime Bujan, što spominju mnoge legende i stare ruske kronike. (Vadim Vilinbahov, historičar — Lenjingrad 1966.)

ARKONA. Arkona je rt na sjeveru otoka Rujane. u Baltičkom moru. Nakon seobe naroda nastavali su otok i susjedno kopno Slaveni. Kraj Arkone se dizao slavenski grad URKAN, od kojeg još i danas postoje bederai. Tu se nalazilo veliko svetište boga Svantevida, otkopao ga je arheolog Schuchardt.
(OPĆA ENCIKLOPEDIJA LEKSIKOGRAFSKOG ZAVODA I/229 - Zagreb 1963)

Arkona stajaše na visoku vrhu jednoga poluotoka, s istoka, juga i sjevera bijaše utvrdena utvrdama od prirode, a ne ljudskom rukom; utvrde su bile naokolo kao zidovi, kojima vrhunca nije mogla dohvatiti hitalom izmetnuta strijela. S tih strana optjecalo ih je more. A sa zapadne ju je zatvarao 50 lakata širok nasip; donja mu je polovica bila od zemlje, a gornja je bila od drvenih palisada, Usred grada bila je ravan, a na njoj se vidio drven, krasan hram.
(Dr Stjepan Srkulj: IZVORI ZA POVIJEST - Zagreb 1911)

U južnom dijelu otoka Rujana, nalaze se razvaline starodrevnog vendskog grada Karenca, danas tamo postoji gradić Garz. Ostanci gradine Karenca su historijskog značaja, jer je tu bilo drugo kultno središte rujanskih Slavena sa tri hrama i s tri različna idola: Rugievita, Porevita i Poremuta.
(Alfred Wien: »INSEL RÜGEN« - OTOK RUJANA - Leipzig 1920 )

Nedaleko rta Arkuna nalazi se gradić Altenkirchen, gdje postoji stara crkva, sagrađena na mjestu nekadašnje crkvice podignute iza pokrštenja Rujanaca. U toj crkvi se čuva jedinstven spomenik iz poganskog doba, kameni reljefni lik arkunskog božanstva. Na tom reljefu Svantevid je prikazan sa rogom obilja u rukama i s jednom glavom, što se tumači da ovaj spomenik potječe iz najranijeg doba, dok su Rujani štovali Svantevida u tom obliku.
(F. Schuld: PRAHISTORIJSKI MEKLENBURG - Schwerin 1954)

Po arheološkim nalazima iz kamenog i željeznog doba zna se da je na tisuće godina prije n. e. bujao život na otoku Rujani. Prvi stanovnici bili su starogermanski doseljenici iz nordijskih krajeva »Rugieri« koji su u ratovima na jugu Evrope izginuli. U 4. stoljeću otok je naseljen po slavenskim plemenima, koji se zvahu RUJANI. Oni su na čitavom otoku podizali utvrde i gradine i pokapali su mrtve u ogromnim grobnim humovima, o čemu svjedoče mnogobrojni arheološki nalazi. - Kod Rujana bio je osobito raširen kult boga Sunca Svantevida, ali su štovali i druge slavenske idole. Svantevid je predstavljao božanstvo plodnosti, a smatran je i zaštitnikom bojovnih podhvata.
(Otto Wendler: POVIJEST OTOKA RUJANE OD NAJSTARIJEG DOBA DO U SADAŠNJOST »Geschichte Riigens von der altesten Zeit bis auf die Gegemvart« - Sassnitz 1895)

Bilo je to u 4. stoljeću posl. Krista., Valovi seobe naroda potisnuli su i starogermanske Rugiere, prastanovnike otoka Rujane, daleko dolje do Dunava i Italije, gdje su kao ratnici Totile i Teja u posljednjim krvavim borbama izginuli. Napušteni otok Rujanu naselila su tada vendska plemena RANI, zvani i Ruani ili Rujani, koji se tamo održaše kroz hiljadu godina do u 13. stoljeće. (Alfred Wien: OTOK RUJANA (Insel Rügen) - Leipzig 1920)

Poznati istraživač rujanskih starina, Menz tumači u svojoj knjizi u vezi grobnih humaka, da se ne može sa sigurnošću dati tačne podatke o njihovu postanku; svakako su vendski stanovnici svoje mrtve pokapali ovim načinom, što posvjedočuju nalazi žrtvenih kamena (Opfersteine) s udubinom, kao i mnoštvo ostataka glinenog suđa i urna, dobro pečenih i brižno šaranih u valovitim i paralelnim linijama. (Heinrich Menz: PREDHISTORIJSKI NALAZI NA OTOKU RUJANI - Sassnitz 1910.) »Vorgeschichtliche Funde auf Riigen«

Prema osebujnom karakteru rujanskih ljudi usklađena su im i božanstva; to su drastična krupna boštva, pralikovi divlje prirodne snage. Takav im je Rugievit sa sedam lica, petoglavi Porevit i Poremut sa četiri lica na glavi i petim na prsima, pravi monstrumi. — Ipak je glavni bog Rujana bio Svantevit, sa četiri glave, a njegovo svetište stajalo je na Arkoni, sjevernom rtu otoka Rujana. (Iz 14. knjige: »HISTORICA DANICA« od Saksona Grammaticus-a, Kjobenhaven 1208. god)